BEN VAUGHN QUINTET – „PIECE DE RESISTANCE“ (2016)
ENCIKLOPEDIJSKI ZABAVLJAČ
SANJIN ŠTRBAC
Ben Vaughn je jedan od najzanimljivijih i najzabavnijih srednjovječnih rokera današnjice, bez obzira što je jedan od ljudi koji se koriste tzv. roots muzikom i ti utisci se u njegovom opusu mogu prepoznati ali u najpozitivnijem smislu. Jedan od razloga za njegov takav status je činjenica da je jedan od najvećih diskofila i kolekcionara ploča i diskova u svojoj generaciji, nešto nalik njegovom ispisniku ,Peter Bucku iz R.E.M.On ima i svoju radio emisiju „Many Moods of Ben Vaughn“ gdje bira i The Stooges,Velvet Undeground, The Who, Beach Boys , The Byrds, Link Wraya, Wilson Picketta,Merle Haggarda, Dick Dalea, Marianne Faithfull, Jackie DeShannon ali i Henry Mancinia . Jedan ogroman dijapazon i ogromna ljubav prema muzici.Bavi se i kreiranjem muzike za tv serije i filmove.Većina čitalaca je sigurno gledala humorističku seriju „Treći kamen od sunca“ i sigurno pamti neki od instrumentala. Bavi se i produkcijom. Jedan njegov sjajan rad je produkcija istoimenog albuma Charliea Feathersa( 1991.) . Sjajna produkcija,moderan zvuk, ali bez upliva u muzički izraz i duh vremena. Feathers je veličina , legenda hillbillia i ranog rnr a , čovjek koji je utjecao na mnoge današnje muzičare.Drugi značajan rad je produkcija albuma Artur Alexandera ,legendarnog country – soul velikana („Anna“, „Sally Sue Brown“, „If it s really got be this way“, „You better move on“…) čije su pjesme obrađivali The Beatles, The Rolling Stones, Bob Dylan i Elvis Presley.Nema dalje. Album „Lonely just like me“ je objavljen 1993. i produciran je izvanredno. Iz serijala „american rarities“.
Ben Vaughn se pojavio u drugoj polovini osamdesetih , prošlog vijeka i vrlo lako se uklopio u ono što je poznato kao „novi američki rnr“. Ekspert za surf, blues, jazz,soul,pop, country, rani rnr,punk rock, garage, avangardu, psihodeliju, tex – mex , cajun i zydeco i sve moguće kombinacije tih idioma se obreo u klimi u kojoj dosta američkih grupa na sličan način plasira i kombinuje žanrove. Sjajan osjećaj za melodiju, ritam i strukturu klasične rock pjesme sa odmetničkim ili autsajderskim stavom ,često i ironične, ga je dovodio u vezu sa Jonathan Richmanom. Mišljenja sam da je Richman u doba novog talasa i punka ali i kasnije, ipak spontanija i manje artistički nastrojena pojava. Vaughn je objavio nekoliko odličnih albuma kojima se probio krajem osamdesetih i početkom devedesetih („Beatiful Thing“, „ …Blows your mind“ i Dressed in black“) i ispjevao sjajne pop pjesme kao što su „Jerry Lewis in France“(koja mu je donijela popularnost u Francuskoj),„Too sensitive for this world“, „Beatiful thing“, „Shingaling with me“, „The Apology line“, „She s your problem now“ i još mnogo njih. Zatim se pozabavio čisto instrumentalnom muzikom dok nije došlo do susreta sa legendarnim Alex Chiltonom (Box Tops, Big Star, solo) kojega u ovim tekstovima pominjem često, htio ne htio , i Alanom Vegom ,majstorom rockabilly a sa njujorškog asfalta (Suicide i solo).Rezultat džemovanja i spontanog sviranja tog čudnovatog trija je „Cubist Blues“ teški, tvrdi, opori, novi blues sa velegradskim splinom. Za neke loš, za druge genijalan album snimljen je 1996. Uslijedili su album „Rambler 65“ ( 1997.) kao povratak svom osnovnom izrazu,trilogija „Vaughn sings Vaughn“ (2006. – 2007.).Velika ljubav prema radu Douga Sahma i njegovom Sir Douglas Quintetu je album „Texas Road Trip“.(2014.) I ljubav prema Texas Tornadosima. Zanimljivo je da je tu posvetu snimio bez ijedne obrade autora kojem se divi i koji je na njega dosta uticao. I objavio fenomenalan album.
Novi album ,koji je objavio krajem prošle godine, je na neke načine postao dostupan negdje u maju ove godine, ima naslov na francuskom „Piece de Resistance“ (možemo prevesti kao „najbolji dio nečega“ ili „masterpiece“ ili „remek djelo“ ).Majstorski kreiran album sa kvintetom gdje bitnu ulogu imaju duvači ili harmonika, je vrlo zabavan i može biti označen prefiksima „ljetnji, slušati sa dobrim društvima ili sa najboljim društvom“. Nikako sam, odnosno u najgorem društvu (kako je to definisao Ambrose Bierce ). Ben ima svoje teme kojima se poigrava i na ovom ostvarenju, autsajderski, gubitnički, marginalan pogled na svijet ali tu ima i dosta veselih, blještavih, neodoljivih, kafanskih, lutalačkih trenutaka.
Album otvara „Percy s blues“ , divna „on the road“ pjesma, sa sjajnim gitarama ,harmonikom, perkusijama, zviždanjem ,pomalo nalik na „Willin“Litlle Feat.“S earchin for the home ,looking for the friend“, kaže Vaughn u ovoj numeri“. Zatim, izdvajam naslovnu „Piece de resistance“ koja kao da je snimljena u nekoj kafani u Parizu ili u nekom zydeco ambaru , sa zvucima flaša koje pijani gosti razbijaju o pod, vesela i pijana pjesma, bezbrižna u svom blještavilu, harmonika ,dlanovi u ritmu, dok Vaughn nabraja najpoznatije pojmove vezane za frankofiliju.Od one pjesme,
„I feel like Jerry Lewis in France, when you hold me tight“ , ovo izgleda kao da je nastavak priče u kojoj filmove Jerry Lewisa i Deana Martina sa Frank Tashlinom priznaje francuska kritika i publika prije američke pa je Jerry Lewis veća faca u Parizu nego u Njujorku ili L.A.
U „Sleep without drugs“ su dominantne gitara i klavijature, sanjalačka atmosfera i predivna melodija pa se veli „Sleep without drugs ,one fine day, i ll close my eyes,no longer dreams of you“ i prekrasan solo na harmonici.
U zabavnoj „Here comes trouble“ klasičan Vaughnov humor i sve je prirodno i originalno i organski i pop, kao u pjesmama koje on pusti u svojoj emisiji.Saksofon,harmonika i dlanovi prave fenomelanu atmosferu.“You say i m lookin to you and you look good for me too“ je jedan uvod u ljubavnu nevolju.
„Walkin my way (Back to your heart“ ) je opet on the road pjesma ,opet sjajno dopunjavanje akustične gitare , harmonike i pratećih vokala“,zabavna i genijalna pjesma sa country i rnr ugođajem ,svojim jednostavnim stilom pomalo nalik na Randy Newmanovu „Rider in the rain“.
„Im just sayin“ je klasična tex – mex pjesma, vesela pjesma sa tužnom temom, sjajan i solo na gitari, velika nauka primljena od Doug Sahma, Augie Meyersa i Flaco Jimeneza.
„When losers rule the world“ je napisana u koautorstvu sa velikim Rodney Crowellom , gitara ,harmonika i opet tex – mex :“When losers rules, i ll be the big shot then „ ili „ When losers rule the world, i m man who would be king“.
Pjesma „Gimme,gimme,gimme“ je pjesma koju je Vaughn već snimio na albumu „Beatiful thing“ (1987) ali u originalnoj verziji je to u rockabilly stilu ,dok je ovdje prearanžirana tako da se od instrumenata koriste samo perkusije i flauta. Zanimljivo iskustvo.
Značajna je i jedina obrada na albumu,Ben je odabrao song Mose Allisona „If you live“. Mose Allison je legendarni jazz i blues klavijaturista i kompozitor i pjevač i mislilac,ponekad mizantrop ili mizogin, čovjek sa sjajnim tekstovima. „If you live, your time will come.“ Divna poruka. Vaughn koristi blues i jazz gitaru ,duvačku liniju.
Veliki poznavaoc pop muzike ,Ben Vaughn , je na ovom albumu briljirao, tako nekako i glasi naslov njegovog albuma, prati ga sjajan kvintet.Ovo je najbolji primjer kako pametan i skroman i duhovit čovjek ,muzički erudita, sve ono što je preslušao zna pretvoriti u prijatnu , zabavnu i trajnu muziku. Au revoir !
