SON VOLT „NOTES OF BLUE“ (2O17)
STARI PUTNIK NA NOVI ZAPAD
Svi znamo da je američka alt – country grupa Uncle Tupelo koja je djelovala krajem osamdesetih i početkom devesetih ( 1987 – 1994 ) pokušala i uspjela da spoji energičnost punka i gitarskog zvuka sa emocijama i bazičnim porukama country muzike.Nešto između Husker Du ili Minutemen i velikana poput Hank Williamsa. Postojao je izraz cow – punk koji je objašnjavao zvuk Flat Duo Jets ili Jason & The Scorchers.Jedan od glavnih dokaza je pjesma „No Depression“ koja je obrada pjesme The Carter Family ali to je već skoro pa autorska pjesma. Poslije se pojavio muzički časopis istog imena i muzički žanrovski pravac koji bi mogli poistovjetiti sa pojmom alt-country (The Whiskeytown, Richmond Fontaine, The Jayhawks i mnogi drugi). Ta pjesma, snimljena u punom naletu grunge muzike,1990. je prihvaćena kao generacijski buntovni song koji izražava gađenje poretkom stvari. Grupa je imala dva velika autora ,jedan je Jeff Tweedy koji je osnovao veliku grupu Wilco ,koji snima i pod drugim imenima a ove godine je najavio solo album. On je i producirao radove Mavis Staples, Richard Thompsonu,grupi White Denim i slično. Wilco je eklektičan,sklon eksperimentiranju i avangardnim zvukovima. Drugi autor je Jay Farrar koji je osnovao veliku grupu Son Volt koja je sklonija tradicionalnijem zvuku, žanrovski je preciznija i manje sklona putovima u nepoznato. Ne znam ko bi se mogao usuditi da ih poredi sa McCartneyem i John Lennonom ili „Glimmer Twinsima“.Onda neću ni ja.
Jedna od zanimljivosti koja je ih povezala nakon bučnog i burnog raskida je Nora Guthrie, kćerka najvećeg američkog protestnog folk trubadura Woody Guthriea.Nora je naslijedila velik broj očevih pjesama koje nisu iskorištene i krenula je da traži ljude kojima bi mogla da ponudi stihove na koje će oni napisati muziku i ispjevati melodije. Prvi izbor joj je bio Billy Bragg ,britanski ljevičar i sjajan kantautor a odabrala je ljude s američke strane . To je najprije bio Farrar koji je odbio da učestvuje u tom poduhvatu koji je izazov za svakog rokera i velika počast .To je bilo 1995.Drugi izbor je bio Jeff Tweedy koji je tu ponudu s oduševljenjem prihvatio i došlo je do suradnje grupe Wilco i Billy Bragga a rezultat su odlični albumi „Mermaid Avenue“ ,Vol. 1. ,2. I 3. ,od 1998. do 2012. Nora Guthrie je u radu Farrara i Tweedya ,zajedničkom poslu i odvojenim poduhvatima, osjetila mogućnost da shvate poetiku njenog oca, da shvate borbu za pobjedu pravde i muzičke izvore. Farrar je kasnije,2012. ipak pristao da muzički oslika Guthrieve stihove i osnovao je projekt ili super grupu New Multitudes u kojoj mu društvo prave Will Johnson (Centro – Matic),Andres Parker i Jim James(My Mornig Jacket). Prilog značaju grupe Uncle Tupelo i dvojici velikih autora.
Kad se radi o stihovima Woody Guthriea ,možemo se prisjetiti jedne epizode sa početka šezdesetih prišlog vijeka.Bob Dylan,Nobelovac, je posjećivao bolesnog Woodya u bolnici. Njegov veliki učitelj i uzor mu jednom prilikom rekao da ima dosta stihova, vjerovatno negdje na tavanu kuće u kojoj živi i rekao mu da ih može uzeti.Dylan je išao po nekom velikom pljusku do Guthrieve kuće ali nije nikoga zatekao .Poslije je to zaboravio.Ko zna šta bi se desilo da se Dylan dočepao stotine pjesama i kako bi on odpjevao „California stars“ ili „Way Over Yonder in the Minnor Key“. A kad smo već kod legendarnog Guthriea imamo i još jedan dokaz njegove mogućnosti da predviđa neke stvari.U knjizi „Cela priča“, biografiji Donald Trumpa iz 2016. , koju su napisali Majkl Krejniš i Mark Fišer navedeni su stihovi kojima Woodie posrpdno i ironično opisuje stan u jednoj od zgrada u kojima je živio a vlasnici su bili Trump i njegov otac. Bilo bi zanimljivo da neko od mlađih autora odpjeva tu pjesmu.
Son Volt je objavio novi album. Zvuci novog Zapada po deveti put .Prošli album „Honky – Tonk“ (2013),američki naziv za krčmu,birtiju,klub i muzika koja je karakteristična za takva mjesta je tradicionalna i neo – tradicionalistička,akustične gitare, bendžo,violine,slide gitare ,klasični country,blues,rnr,alt – country ,ponajviše sve vrste countrya .Za pijane, pjesme o piću, za mamurne ,pjesme o mamurluku, za usamljene pjesme o usamljenosti,za zaljubljene ,srećno ili nesrećno, priče o srećnim i nesrećnim ljubavima, za prevarene ili nezaposlene, pjesme o prevari i lažima u svijetu. Izvrsna ploča ,izvrstan song „ Hearst and minds „ i naslovi koji puno govore sami po sebi „Angel of the blues“ ili „Tears of changes „ili „Barricades of love“. Sjajan no depression album.Manje turoban i mračan ,više klasična honky – tonk priča.
Ovogodišnji „Notes of Blue“ donosi novi Son Volt zvuk, ima tu alt – countrya ,blues balada ali pola albuma gdje se ispaljuju tvrdi rifovi , bilo da su uvod u Farrarov vokal ili prže tokom cijele pjesme. U „Promise of the real“ ,jednoj lijepoj alt- country baladi sa slide gitarom i violinom,“neke stvari se dešavaju samo u Hollywoodu,konjica neće stići“. U „Back against the wall“ ide gitarski rif ,nalik onom Neil Younga , „leđima uz zid ili leđima protiv svijeta “. U „Cherokee St.“ , klasična country-blues jadikovka „proćerdao sam sve dolare i cente koje sam vidio u osmijehu Cherokee ulične djevojke“ pa opet u „The Storm“ akustična gitara i glas mučenika, pjesnik pripovjeda „o trošenju svega što ima na viski i žene“ zatim „bio sam u oluji jako dugo ali kada se domognem Kalifornije , osjećaću se dobro“.U mračnoj , gitarski ,blues obojenoj „Midnight“„dole u paklu je uvijek ponoć“ ,“moram se obračunati sa starim svijetom“. Poletan rif i odličan bubanj u“ Sinking down“ . U baladi „Cairo and Southern“ ( moguće da se misli na Cairo, Illinois ili Georgia, sumnjamo da je najpoznatiji Kairo toliko zanimljiv ) , „ne znam gdje idem,nevolje mi na pameti,mislim da ću otići u Cairoda olakšam nevolje koje su mi na pameti, a da olakšam misli ,pijem shine(jedna posebna institucija su pecare gdje se proizvodi domaći bourbon ili whiskey i koje su puritanci uništavali na veliku radost mafije koja se obogatila od dvadesetih godina prošlog vijeka a možda i od ranije, zamislimo mnoge naše ljude koji proizvode šljivovicu i lozovaču koje proganjaju ljudi iz BIA- e jer prave svoja pića)“. U „Threads and steel“ ,gitarski uvod,ovdje Farrar pjeva slično Michael Stipeu,što ne čudi, jer je Peter Buck producirao jedan album grupe Uncle Tupelo(bili su smješteni kod Bucka i nije im naplatio ni cente za smještaj,veliki Peter Buck a vjerovatno je bilo povezanosti između Uncle Tupelo i R. E. M. ) i gorka priča o kradljivcima duša koji drže svijet i kako im pobjeći .Album ima deset pjesama ,ne traje ni četrdeset minuta ,namjera je bila da se ispriča ,lična ,introspektivna priča nekog junaka ili samog autora,Jay Farrara koji u svojoj country – alt country – blues – gitarskoj mitologiji ne daje konkretne nazive ljudi ,mjesta,gradova, kompanija,(kao što Neil Young ima svoj „Monsanto“ ili kao što postoji „Farm Aid“)tu je previše ili premalo whiskeya,premalo žena ili premalo dobrih žena, umor,opasnost,nevolja, pakao,noć,tama,muke,TV,radio,leđa uza zid, simbolično potonuće, zli biznismeni i krupni kapital a kao pozitivne stvari opet ima dobre žene, dobar whiskey,bourbon,shine, lutanje, Hollywood, westerni u kojim opkoljenima stiže konjica, California, bjekstvo od svijeta kojeg poznaje i od čijih udaraca ima da se brani, TV i radio emisija, kao da je neki izgubljeni kauboj ili westerner, s tradicionalnim kodeksom ponašanja ili moralom koji sve stvari drži na pravom mjestu,začuđen svijetom u kojem se nalazi, koji utjehu traži u pjesmi, vinu i ženi. Na ovom albumu se ispovjednički obraća slušaocu, ili nekom imaginarnom liku u honky – tonk baru ,kao čovjek koji je umoran,ranjiv ali bez želje za predajom.Balade i drugi dio gitarski ili blues rock kao i Farrarov jedinstveni ,muževan, robustan vokal sa otegnutim , unjkavim ,kroz nos otpjevanim pjesmamastare škole u svakoj pjesmi ali sa dosta dana i noći u kojima je preslušavao punk ili punk rock ili blues rock ali i country pionire pa sve do svojih ispisnika, koji su kao i on ,neke stvari zapamtili od rođenja slušali na dobrim , starim porodičnim okupljalištima a neke slušali u klubovima sa ekipom punk provenijencije i onda sve to zajedno sklopili i odsvirali sjajnu muziku.Upravo je Farrar sposoban da otpjeva i najnježniju country baladu i najžešću punk himnu.
Jay Farrar ima još mnogo toga da nam ponudi, a mi želju da se što češće oglašava.
