Ova rubrika je osmišljena kao vodič kroz zvuk koji je danas, ono što bismo s pravom mogli nazvati,najbolje od tekuće produkcije a da pri tom ima veze s onim što se zove rnr,blues,soul,garage,country ,americana,world pa i pop muzika.Negacija stavova da zvuk iz šezdestih i sedamdesetih nema ispisnike u Novom vijeku ili da nema onih koji se bune kao što se to dešavalo krajem sedamdesetih ili osamdesetih kad je nakon punka ili new wavea na red stupio tzv. Colegge zvuk.Nešto što su neki radio voditelji,rok novinari i publicisti pratili i uporno produhljavali zainteresane ili ono što je zbog neznanja ili ljenosti ignorisano.Nadam se da će čitaocima pružiti korisne informacije i zainteresovati ih da poslušaju neke od ovih izvođača ,onih koji se povezuju s njima ili njihove učitelje.Prijatno!
VALERIA JUNE „THE ORDER OF TIME“(2017)
Organski tradicionalni domaći rock
Ako čovjek razmišlja kako se zagrijati jedne snježne,februarske noći onda je slušanje ovog albuma jedan od najprijatnijih načina.Ispunjenje sjajnim vokalom ,toplina,nježnost,egzotičnost ,seksipil ,putenost,razigranost i zapitanost . R & B,soul,gospel,gitarski roots rock,americana i tradicionalnije muzičke forme su sastojci tog „organic moonshine (u južnjačkom ili američkom slengu označava uglavnom viski ili neko drugo alkoholno piće koje je napravljenoj u domaćoj radinosti) roots music.“Mogli smo to prevesti kao organsku domaću tradicionalnu muziku.Jako lijepa,a i tačna definicija njenog rada.Slično onoj Gram Parsonsovoj „cosmic american music“ ,kosmičkoj američkoj muzici.Tako je svoju muziku nazvala na početku solo – karijere a ništa od te čarobne formule se nije promijenilo. Mala Valeria June ima novi album koji je nakon nekih svjesnih promjena koje je učinila ,novog producenta i saradnika (Norah Jones i njen klavijaturista Pete Remm),novih tema koje je intrgiriraju, dosljedan nasljednik prethodnog fenomenalnog „Pushing against the stone“(2013).
Valeria je svoju karijeru počela u Jacksonu,Tennessee gdje se u crkvi,kao mnogi veliki pjevači,upoznala s gospel muzikom.Sa ocem je bila organizator koncerata Prince a,Bobby Womacka u svom gradu.Svira više instrumenata – bendžo,gitaru ,ukelele.U krugu porodice je izučila gospel muziku ,to je bila i ostala neka vrsta društvene porodične igre koju vjerovatno upražnjavaju na prednjem trijemu,uz hladnu limunadu,roštilj,pivo a možda i čarobni napitak iz kućne radinosti.Tu je upoznala i pjesme The Staples Singersa koje su joj i do danas nepresušna inspiracija.Povezna tačka sa Rhiannon Giddens o kojoj je već pisano.Kada se upoznala i sa drugim tradicionalnim idiomima američke muzike,krenula je a gdje bi drugo nego u Memphis.Susrela se sa americanom i njenim raznim podžanrovima ali je imala epizodu i sa rap muzikom.Sa super grupom The Wandering koju je predvodio Luther Dickinson (sin više no legendarnog Jamesa Jima Dickinsona) sa Shannon McNally,Amy La Vere i Sharde Tomas snima album „Go on now, you can t stay here“(2012.),pun sjajnih obrada .
Briljantni album „Pushing against the stone“ (2013) je snimljen u produkciji Dan Auerbacha (The Black Keys) koji je koautor nekoliko pjesama.Uz sjajne pjesme koje je Auerbach upotrebom gitara modernizovao a za nekoliko („Working woman blues““Somebody to love“Wanna be on you on your mind““ ili naslovnu )možemo reći da su postali klasici ,neke su čisti omaž amerikani,blues iliu,gospelu na klasičniji način ,na albumu u prvi plan dolazi Valeri n vokal koji ima veliki raspon,neki ga uspoređuju sa snagom koje su imale velike klasične dive poput Diane Ross ili Dolly Parton,naravno i toj gomili gospel,blues,bluegrass,Apalačijanskih napjeva i pjesama sa prednjeg trijema,uglavnom vokalna erudicija je neosporna .U tom rasponu od grlenosti i velike snage i raspona do nježnosti,pa čak i do glasa koji podsjeća na najintimnije polušaputanje mlade djevojke ,koji liči na ono što radi Rickie Lee Jones ili ono što je na prvim solo albuma činila Maria McKee.
Album“The order of time“ nam nudi Valeriu u laganijem,spontanijem i manje gitarskom izdanju.Album je ambijentalan i ne posjeduje puno plesnih,gitarskih pjesama,preovlaćuju divne balade, „Long lonely road“ o uobičajenoj temi lutanja,povratcima i odlascima,“Love you once made“ o izgubljenoj ljubavi“,“The front door“u kojoj podsjeća na Mazzy Star,odnosno Hope Sandoval,“Astral plane“ o kojoj bi se moglo govoriti kao o psihodeličnoj ali više o maštanju,valja se nadati da se neće kao Maria Kee spletom okolnosti zabavalja s momkom koji voli Pink Floyd i početi ih slušati u velikim količinama.Bez uvrede.U toj pjesmi Valeria „pleše na svemirskom brodu „ i lebdi na stratosferi“,“With you“predivna lagana tema sa gudačima ili „Slip slade down“ ,gdje se ističe autorkin vokal,ovaj put uz duvače.Predivne ,ne depresivne ili melanholične balade čine večinu albuma.“Shake down“ je fenomenalna pjesma za ples koja podsjeća na saradnju sa Auerbachom,bluesom obojena numera „If and“ i za kraj,ono o čemu je već bilo riječi,krasna,neodoljiva u ogromnom vokalnom rasponu ,sjajna himna „Got a soul“ gdje Valeria zatvara album vedro,raspjevano i rasplesano sa porukom da neće blues već soul .“I got a soul,i got a sweet soul“.Apsolutno.
Možemo se mučiti,pogađati li promašivati definišući žanr,analizirati koliko je Norah Jones sa svojim saradnikom koji svira klasične klavijature ,uticala na ovaj album.Može to biti americana,kombinacija bluesa,soula,countrya i atmosferičnog odnosa instrument-glas ili glas pa poslije nenametljiva smirka.
Sigurno je da je Valeria objavila još jedan izvrstan album ,da je u Jonesovoj stekla doživotnu drugaricu koja isto voli da kuva i da album završava neograničeno presrećna u „ I got a soul „ sa svojim čizmicama zlatne boje,bendžom,sa afro frizurom i dread lockovima .Nasmješena i neodoljiva .
