Zvao sam te ševom dok si mi kljucala srce…
Umirale su ruže pod julskim suncem, plakali su korijeni,
u jednom oku bila suza u drugom tama
i nijesam vidio svrhu jedne stare balade na žutom papiru
jer je oplakivala velikog bijelog psa i njegove tužne oči.
Zvao sam te ševom…u podne dok si letjela pravo prema Suncu
i posle dok si padala oprljenih krila.
Sahranio sam te u sjećanju među umrlim ružama
i pustio suzama da i iz drugog oka tamu isperu.
Postao sam veliki bijeli pas iz stare balade…
Zvao sam te ševom i kad si se pretvorila u korijen
i kad si izgranala u grm bijelog jasmina u dvorištu,
zvao sam poljupcem svaki bijeli cvijet i milovanjem svaki zeleni list,
zacijelilo je iskljucano srce ali nije sjećanje
u kojem svakog podneva letiš prema Suncu.
