ZORISLAV VIDAKOVIĆ je rođen u Brođancima 1949. godine, gdje je završio osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu završio u Osijeku kao i peti stupanj telekomunikacija. Živi u Osijeku.
Piše od rane mladosti, tiskane su mu pjesme u 46 zajedničkih zbirki i zbornika. Izdao samostalne zbirke: «Moj Osijek tone u noć» , «Mačak Prkonjica», «Tražeći istinu», «Šokački divani» s CDom( na dijalektu čita cijelu knjigu). „Mačak Prkonjica 2 i DVD «Pjesme su moje sjeme crne grude»
Pjesme objavljuje i na blogu: http//zorislav-pjesnik.blog.hr te na ostalim blogovima (linkovi na blogu) Na facebook profilu na ime Zorislav Vidaković, a i mačak Prkonjica je otvorio svoj blog. Napisan je i «Mačak Prkonjica 3», još dvije šokačke priče: «Baj’ Đuka iz fejsbuka» i Đuka u Beču i «JA I MOJA SJENA» poetska monodrama pri kraju pisanja. (Više na Google- u pod punim imenom i prezimenom)
Sudjelovao na 26. susretu neprofesionalnih hrvatskih pisaca u Bjelovaru i Koprivnici 2005. i 2008. godine, Lira Naiva 2012 i 2013, redovni gost nastupa: Zanatlija Čepin te na mnogim manifestacijama te radio postajama. Član je: Društva pjesnika „Antun Ivanošić“ Osijek, KLD „Rešetari“, Udruženja balkanskih umjetnika i još nekoliko pjesničkih udruga.
ŠIROKI SLAVONSKI VIDICI
Daleko se vidi
iz moga sela.
Tamo su
široki vidici.
Široka plodna
slavonska polja
šljivici i vrbici.
I sve su staze
i lenije
poznate,
čak dobro znane
i Šanja, i Popovac,
i stari hrast
i bunar sa one strane.
A misli su
odvojene od tijela
potpuno nesputane.
Tu nema tramvaja
ni mobitela,
a vrijeme se mjeri
na dane.
Misao je
brža od svijetla
i smjela.
Za trenutak si negdje
u drugoj galaksiji,
osobito noću
kad trepere zvijezde,
a iznad tebe
na starom dudu
poznate ptice se gnijezde.
Duga je često
prema Čepinu
za tople ljetne kiše
i ne treba ju protrčati
jer nestane.
Nema je više!
Ona je privid
slavonske fatamorgane.
A djetinjstvo se
često vraća
ritmom mjesečevih mijena;
Sa šarenilom proljeća,
bojom jeseni
i mirisom pokošenog sjena.
I kud god pogledaš
svuda je pitomo,
baš kao na nekoj slici.
Daleko se vidi
iz moga sela.
Tamo su
široki vidici.
BIJELA ZIMA O PONOĆI
Još je jedna
bijela zima
zabijelila trgovima,
krovovima.
Je li zima u grudima,
godinama ovim svima?
Bijela zima
u ljudima.
Kako mogu
skupa s njima
hodat’
ovim pločnicima,
a u meni,
a u njima,
samo zima?
I ne mogu ove noći
još ne mogu
kući poći,
bijela zima o ponoći.
Pahulje se skupa slile
k’o da su se zaljubile,
zabijelile,
zasvijetlile,
nekim čudnim
svijetlom noći,
svijetlom noći o ponoći.
I ne želim
spavat’ poći
kao da ću prekinuti
san bjeline ove noći,
kao da ni jedna zima
više nikad’
neće doći.
Zaustavljat ću ljude na ulici!
Vikat ću:
Stanite ljudi!
Tek nekoliko riječi htio sam danas
podijeliti sa Vama.
Htio sam Vam reći istinu o poeti;
Njegova duša je
i u ovom životu sama!
A neki drugi život,
život iz snova
poteći će tek onda
kad dođe stvarnost nova.
Ne!
Nije pjesnik ono što pjesma kaže!
Pjesnik ponekad
i samom sebi laže!
Sa slatkom varkom
on tješi svoju dušu,
na jedan trenutak pobjegne sam od sebe.
Na jedan trenutak skrije se za nečiji osmijeh
i izbjegne tuge koje sa vjetrom pušu.
Skloni se pjesnik
za plot,
za neku stijenu,
nestane u masi izgubljenih lica.
Skrije se pjesnik negdje u svoju pjesmu.
Pjesma mu je najdraža skrivalica.
Nekad se skrije za neku lijepu ženu;
Sa vedrim stihom slavi njenu ljepotu.
Tih trenutaka
u pjesnika je malo.
Najviše je tuge u pjesnikovu životu.
Ne vjerujte pjesniku
ni onda kada plače!
Suze su njegove davno potrošene.
Jer pjesnik je rođen iz suza i gorčine
i onda će reći;
To je zbog neke žene!?
Ne vjerujte pjesniku
ni kada suzu pusti.
On svjesno ulazi u tuđe živote
i ni sam ne zna do kad će muze musti
ili će skapat od previše ljepote.
I dok rukavom otire svoje suze,
skrije se pjesnik od pogleda znanih
a već u mašti doziva svoje muze
ne bi li dobio osmijeh
od ljudi stranih.
Iz vaših duša on crpi svoju tugu
jer tako puno tuge nema nitko.
Toliko puno tuge ima samo u pjesmi
koja je plod zajedničke volje,
a pjesma će biti vesela tek onda
kada nam svima bude puno bolje.
A možda će nam svima biti bolje
kad primijetimo nama draga lica.
Kada ne budemo gledali kroz njih
i ne budu nam samo skrivalica.
TOG SE JUTRA
Toga su jutra moje dvorište i dobar dio sokaka mirisali toplim kruhom.
Majka je ustala rano, podložila krušnu peć i iz ljetne kuhinje donijela u peć kruščiće od tijesta, koji su te noći rasli u krušnim korpicama pored zidanog šporeta.
Probudila je pijetla i on je svojim pjevom potakao i druge pijetlove na jutarnju pjesmu – budnicu. Sneni ljudi su ustajali i razmilili se po širokim šokačkim trjemovima.
Ja sam školsku torbu od domaćeg platna prebacio preko ramena i prihvatio od majke vruću pitu, koju je netom izvadila iz peći.
… Da. Upitno sam ju pogledao, a ona je rekla:
«Samo ti ponesi cijelu!»
Na ulici sam sustigao Antu. Bio je dugačak, mršav i (čini mi se) kao da je već onda bio pogrbljen?! Volio sam odlaziti k njemu.
Živio je s puno starijim ocem kojeg je bolest srušila u krevet. On je radio sve poslove u kući i oko kuće. Kod njega smo se osjećali odrasli.
Kućica im je bila na kraju malog sokaka, a iza nje se širila velika zadružna njiva na kojoj se povijala pšenica na vjetru, kao more. Iza njive je sunce izlazilo. Tih je dana i njiva kruhom mirisala.
Ponudio sam mu pite! Neka si otkine!
Iz predugačkih izlizanih rukava prevelike reklje, provirile su ruke zamazane od plavih dudova ili kupina, koje je brzo uvukao nazad u rukave.
Pogled je sve govorio!
Prelomio sam pitu i dao mu veći komad.
On ju je žurno stavio u njedra, pridržavajući jednom rukom pažljivo kidao i stavljao komadiće u usta u kojima je pita jednostavno nestajala!?
«Uh! Kako grije!» rekao je tad.
… Viđali su ga poslije, u Pragu, u Pešti. Bio je zapažen slikar. Ime je sam promijenio u Antoan. Naslikao je puno znamenitih građevina: Stephansdom, Hofburg, te Burgtheatar u Beču, Fontanu di Trevi, Petrovu lađu u Rimu, Slavoluk pobjede i još bezbroj znamenitih zdanja diljem Europe.
To su kupovali turisti! Jeftino…Umjesto suvenira…, ali ipak kupovali! Nije imao mecenu i živio je od prodanih slika.
Posljednje je godine proveo u Parizu…
…Viđali su ga često pored Seine zgurenog s polovinom francuskog kruha u njedrima koju je polako kidao i jeo.
Pričali su da su mu ruke bile uvijek zamazane od boja kao i bijela kuta i da je uvijek vonjao po terpentinu.
Tih je godina stalno slikao jednu te istu sliku:
Beskonačno polje pšenice iz kojeg izlazi sunce…
…I često je zapitkivao prolaznike i znatiželjnike, na lošem francuskom;
Silvu ple madam….msje…madmazel..silvu ple…!
Silvu ple, p-tetr vu save komon pendr loder di pen?
Molim vas gospođo…gospodine…gospođice…molim Vas…!
Molim Vas?!
Možda Vi znate, kako naslikati miris kruha?
Bilo mi je djeco ugodno s Vama!
Puno Vam hvala na druženju lijepom!
Ako se sretnemo negdje u gradu;
Mahat ćemo jedni drugima repom!?
Oh…!
Oprostite!
Baš sam slijep!
Pa Vi uopće nemate rep!?
… A kažite!
Je li mi dobro stoji?
Nisam li mačak naočit i lijep!?
A i praktično je imati rep!?
Kad šapicom držim krišku kruha
mogu se češati iza uha!?
osobno mačak Prkonjica
