Umorna mi duša od ćutnje
Kao cvijetak bez vode uvela,
Zadrhtala u samoći tijela,
Od čekanja moj duh mre.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
Sjetim se prije nego svane
Da život prevarim,
Zastanem i predložim
Da mijenjamo korake za dane.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
S mukom nastavim dalje,
Osvrnem se i ugledam
Staklenaste poglede
Koji me u stopu prate.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
Od sjaja zažmirim,
Okrenem glavu i nastavim
Putem suzama pokapanim
Do stanice za ostavljene,
Željezne od sunca kapije zlatne.
U meni godine nemirne
Kao jesenje lišće šušte,
Žele da krenem
Stazama znanim,
Da tragove drage, oči naslute.
Na klupu neću da sjednem
Korake usporim,
Pa naglo zastanem.
Nekom da zasmeta
Da me gurne, da posrnem
I padom još veću bol osjetim.
Snagu da potrošim
Sebe životom kaznim!
