Željko Perović, rođen je 1952. godine u Sarajevu.
Poeziju piše od osnovne škole, kada je zbog iskazane ljubavi prema poeziji, pored niza pohvala i priznanja, dobio i nadimak Pjesnik.
Jedan dio svog radnog vjeka proveo je na izgradnji fabrika i postrojenja širom bivše Jugoslavije.
U dugogodišnjoj karijeri radio je na pozicijama tehnologa, konstruktora i rukovodioca gradilišta, a kasnije po povratku u Sarajevo, i na drugim radnim mestima. Godine 2002. odlazi na rad u Švedsku gde slobodno vreme provodi u Književnom klubu „Miloš Crnjanski”, čiji ubrzo postaje član.
Završetkom radne karijere vraća se ostavljenoj ljubavi – poeziji. Član je Udruženja pesnika Srbije.
Kako ste došli na ideju da napišete zbirku „Varošina koje više nema“ i šta Vas je inspirisalo?
– Rastanak od grada rođenja bila je moja inspiracijaje, u njemu je zauvijek i dio mene ostao. Kao što sam u Sarajevu ostavio dio sebe, tako sam i Sarajevu za osvetu ime u varošinu promijenio i radi sebe i radi prognanih koji su patnju na različite načine doživjeli. Nepravda je da čovjek preživljenu patnju kao nezasluženo kaznu kroz cijeli život nosi!
Vaša knjiga istražuje duboke emocije detinjstva i mladosti. Kako ste pronašli balans između ličnih iskustava i univerzalnih tema koje mogu dopreti do svakog čitaoca?
– Moja knjiga je oproštaj od nekad voljenog grada, ognjišta, vilsonovog šetališta, prve ljubavi i klupe u parku! U kojoj se prisječam prvih odlazaka izvan grada, koji su bili sa posebnim osećanjima obilježavani. Svaki odlazak bio je izazov, a povratak žeđ usana za hladno sarahevsjom vodom i glad očiju za ostavljenom ljepotom i prirodom što grad kao majka dijete grli. Bila je to posebna ljubav, koju poezijom pokušavam čitaocima prenijeti! Iz romana u pripremi izdvojiću par rečenica da predstavim gradsku sredinu i odgovorim na postavljeno pitanje.
Ponos grada nisu bile ni zgrade, ni parkovi, a ni mostovi preko Miljacke! Ponos su bili tramvaji, svaki na poseban način ljepi i od svega ostalog drugačiji! Oni su kao osice zujali, melodičnim zvonom prolaznike pozdravljali i na lica bezbrižnost vraćali. Knjigu sam napisao da sa čitaocima podijelim ljubav, sreču i zadovoljstvo, koje su zli ljudi zamjenili žalom, tugom i bolom!
Možete li nam reći nešto više o procesu istraživanja i prikupljanja informacija koje su obogatile vaše eseje i objašnjenja uz pesme?
– Da, moje izražavanje je plod čitanja, slušanja i druženja sa boljim od sebe. Sjećam se još kao mlad momak birao sam sagovornike od kojih sam pažljivim slušanjem učio i na taj način gradio sam svoju ličnost! Bolje rečeno ubrzano se školovao. Knjige nisam birao, volio sam da čitam i da u društvu pričam o utiscima pročitanih knjiga. Sjećam se predvečernjih druženja i vrijemena kada su starci u tišini gledali dnevnik, a mi smo tiho iz kuća izlazili i po dogovoru se okupljali na raskršću pored jednog kioska. Tu smo raspoređeni u krugu stajali da se bolje čujemo i u oči govornika gledamo.
Svako veče bila je nova tema, pričali su oni koji su čitali, a drugi su slušali ili odlazili da sebi slične potraže. Znanje nismo krili, jedni smo drugima posuđivali knjige, novine i muzičke ploče. Bila su to vremena kada se sve dijelilo, jer svakome je ponešto nedostajalo, a razlike su bile uočljive samo kod onih koji su samouvjereni pomoć odbijali!
Na kraku da poentiram, radno iskustvo tehnologa, planera i konstruktora prenjeo sam u moju knjigu. Želio sam da bude različita od ostalih, koliko sam u svojoj namjeri uspjeo sud će donijeti čitaoci! Poeziju sam osnažio esejima, izrekama i mislima, koje sam prilagodio temi pisanja!
Sarajevo je grad sa bogatom kulturnom baštinom, ali i sa teškom istorijom. Kako vidite ulogu umetnosti u izražavanju i procesuiranju ovakvih kolektivnih iskustava?
– Rođen sam u Pofalicima na pedesetak metara iznad mljekare i fabrike duvana. Poezijom slikam i od zaborava čuvam radničko preljepo naselje, nadvožnjak i portirnicu i lokomotivu i hum brdo kao prvo dječije izletište! To je bila velika i nemjerljiva ljubav. Meni se čini da smo rođenjem u Sarajevu na dar dobijali posebnu ljubav, za grad i za prijatelja, bili smo velika porodica sa nadimcima umjesto imena!
Poslije ratnog dešavanja sve se promijenilo! Grad je izgubio vesele boje, a ljudi su u mržnji izgubili sebe! Svi smo zajedno postali gubitnici i često se upitam gdje je krivica, u nama stanovnicima grada ili u sili koja nas je zavadila, bolji život obećala pa slagala!
Koristim priliku da pročitam stih iz moje pjesme:
Kome li je teže, kad bih mogô znati
Kome li je teže, ko sad više pati,
Kome li je teže živjeti u sjeni,
Kome li je teže, tebi ili meni?
Vaša zbirka odiše dubokom emotivnošću i introspekcijom. Kako se osećate kada delite tako intimne delove sebe sa čitaocima?
– Bogatije nego ikada! Čini mi se da sam stihovima čitaoce zagrlio, sve one koji se žele upoznati sa tragičnim dešavanjim koja rat sa sobom nosi i ostavlja. Zagrlio sam i one koji su bez rata svoja ognjišta napustili u potrazi za boljim i lagodnijim životom!
Kao dijete pamtim zimska godišnja doba i strm koja se protezala duž naselja. Baš smo kao djeca uživali. U predvečerje počinjalo je sankanje, galama, smijeh i pokoji zalutali vrisak. Naselje je izgledalo kao veliki zimski dječiji cirkus! Ulične svetiljke kao reflektori, a ulica bez vozila kao Bob staza, šta drugo reći nego raj za djecu, ali i uvećana studen za roditelje! Stihovima ću na kratko svratiti u daleku zimsku prošlost i prenijeti svoje doživljaje.
Zimski dugi i snjezni dani
Prerušeni uklizani huligani
Trebaju oprez na grešan korak
Sočnu psovku jauk gorak
Na leđima let bez kape dug
Starosti kikot mladosti rug…
Kako biste opisali vaš odnos sa poezijom? Šta vas najviše inspiriše u umetnosti pisanja?
– Poeziju doživljavam kao ispunjenje, a bez nje moje bi tijelo bila prazna ljuštura! Da pojasnim moj odnos sa pisanjem moraću na kratko napraviti poveznicu između poezije i šahovske igre!
Još u osnovnoj školi počeli su moji prvi šahovski koraci i sjećam se odlazaka u prostorije SAŠK-a koje su bile u drugom djelu grada. To je bilo moje prvo udaljavanje od kuće, nova prijateljstva i sjajni utisci, koje i danas pamtim. Tog trenutka u meni se dogodila velika promjena, od nestašnog derana koji je slobodno vrijeme provodio na ulici, postao sam ozbiljan, staložen i kreativan mladić, što šahovskoj igri i pripada. Sjećam se da sam od jednog drugara šahiste, na čitanje dobio knjigu Sergeja Jesenjina. Taj trenutak je moje interesovanja i razmišljanje usmjerio prema poeziji. Kao potvrdu mog razmišljanja citiraću Jesenninove stihove.
Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
Kome oko ispi magle let…
Ovo pitanje pratiće me od koljevke pa do groba? Ko sam? Šta sam? I odakle sam? Često bi isticao moj sugrađanin poštovani Emir Kusturica. Živjeli smo naselje do naselja i često se sretali na igralištu malog fudbala, u igri ono raja protiv raje.
Koja je poruka ili osećanje koje biste voleli da čitaoci ponesu sa sobom nakon čitanja „Varošina koje više nema“?
– Svaka knjiga u sebi nosi sliku i poruku! Ako se ti elementi u knjizi ne pronađu, ona će biti brzo zaboravljena, kao i čovjek koji zaluta u moru nerealnih želja! U knjizi sam predstavio grad rođenja i u listovima sačuvao lijepe i tužne trenutke, za sebe i sve one koji su grad moranjem napustili. Moja poruka čitaocima knjige. Ljubav mogu drugi prekinuti, ali ona se pati i kroz život nosi! Moj grad nosim u sebi, sve do dana kada sam iz njega protjeran, za osvetu ime sam mu u varošinu promjenio!
Koji su vaši planovi za budućnost u vezi sa pisanjem i umetničkim stvaralaštvom? Da li već radite na novim projektima?
– Kako sam već napomenuo u prethodno postavljenom pitanju, uveliko radim na romanu koji će se zvati Dani mladosti. Želja mi je da pisanom riječi zaledim vrijeme u kome sam mladovao i ulicama setno koračao! Odlučio sam da pisanjem potisnem nostalgiju i vrata gradu zauvijek za sobom zatvorim!
Da li postoje pesnici ili književni koji su imali poseban uticaj na vaše stvaralaštvo?
– Volim čitati ruske pjesnike oni su mi od djetinjstva bili uzor: Jesenjim, Puškin, Blok … od naših; Dučić, Šantić, Brana Crnčević, Dobrica Eric ….. Medutim posebno mjesto mog interesovanja zauzima Ivo Andrić. Saka njegova ponovo pročitana rečenica slika je sa dodatnom bojom i proširenim vidikom koji misao oplemenjuje!
Moje su godine tragove dobrano istrošile, nadam se da će još po koji iza mene ostati, kao što je knjiga o kojoj pričam. Siguran sam da ću starost željom za pisanjem usporiti i zamoliti je da sačeka jer vrijeme se radom može zaustaviti! Noć i dan spojiti! Smisao pisanja je da se zahvalim prijateljima i Sarajevu za lijepo druženje i bezbrižno odrastanje, ali i da se podsjetimo na vremena, kada smo iz grada kao ptice pucnjima rastjerani!
Da li imate savet za mlade pisce ili umetnike koji žele da dele svoje talente i dela sa svetom?
– Da, mlad čovjek je jak koliko je jaka želja u njemu, s tim da je potrebno imati oslonac kao podršku, bilo da se radi o članu porodice ili o iskrenom prijatelju. Jer ljudi su navikli da se kao kuće jedni na druge naslanjaju. Čovjek mora znati svoje mjesto u društvu sam pronaći, da ne smeta i da bude prihvaćen! Tada neće pogriješiti, niti će pogrešnim putem krenuti. Za mene su tri riječi pletivo života: ljubav, rad i odlučnost! A kada se te riječi ujedine tada ni pitanje kako ne postoji?
Mladost se kroz život mijenja, uči, bori, trpi, posrće, ustaje i do cilja stiže. Mladima bi poručio da želje treba prema mogućnostima prilagoditi i uz malo sreće mogu se i ostvariti. Pjesnik svoje stihove kao robu može ponuditi. Baš ovako kao što i ja to činim!
Hvala na kvalitetno odabranim pitanjima, koja će moju knjigu u najljepšem svjetlu čitalačkoj publici preporučiti!
