Prebirem ostatke smrvljenog sna,
dajem mu ime ugašena svjetlost
dajem mu prezime čekanje .
Natrpala sam u sebe slapove tuge
koji su mi spleli tijelo
dugo već
puzim kroz ruzmarin slomljen.
Utišat ću ovo izbušeno srce
zadignut podočnjake
uokvirit osmjeh u usne
kiseo i lažan.
Hoću kao i ti da sijam
u izgorenoj sreći
i da vjerujem u to.
Neka mi se u misli ubrazde
ogrebotine od tvojih dodira
i hrli ona vrelina kroz kožu
dok me sjećanja boje čežnjom
u stomaku tetura svezana strast.
Hoću kao ti da volim sreću
nanizanu u perlu
i da vjerujem da biser je to.
Hoću al ‘ ne znam sa njom gdje ću.
1.6.2019
Gračanica
