Dubrovnik, ljetna oaza zemaljskog raja,
U kamenoj bjelini, zemlju i nebo spaja;
Bog mora, svojim dvorom ga je zvao,
Robovima patnim, mnoge je utjehe dao.
Okrunjen zviježđem svemirskih dubina,
Vjerovaše u moć vina i crvenih rubina;
Naklone kavalirske flori i fauni dijeleći,
I smaragdne krune za njih moleći…
Krasotê toga Grada, očima dosta nikada.
Biser je hrvatski, ponos njenog Juga,
Izronjen iz duše i srca plavog Jadrana;
Sestrama i braći, uzor je od znamenja,
Epopeja povijesti, romantike, htijenja.
Radost sunčanih zalazaka i izlazaka.
Jadrana dubokog, hrid je čarobna,
Amajlija je, čipkastom bjelinom istkana;
Dubrovnik, nadahnućem Velikana kićen,
Raj na zemlji je, kamenim zidinama štićen.
Arhitektura srednjovjekovlja je neponovljiva,
Nagost čiste ljubavi, iz utrobe morske rođena…
Ama, Dubrovnik Grad, svaki svat, vidjeti je rad!
studeni 2018.
