Kad svijeća u kolibi utihne,
i hladna stud tijela dodirne,
daj mi se,
daj mi se, Helena…
Po krugu leta vasionom i nesebičnosti da letim.
I griješne i svete korake bjeline osjetim,
mirnoću savršenstva dok klizi.
Niz bedra, pa uz njedra
nek’ ovlada drhtavica tijela,
neusiljeni usklici.
K’o seljaka poljanom oranicu dok brazdi.
Daj mi se,
u zanosu ludom
beskrvne usne da premažem crvenim vjetrom.
Pozornost očiju nad tvojim tijelom,
špiljom zlatne doline
nek’ nerazumni duh požude smiri.
Nek’ se prolomi noćnom tišinom krik zadovoljstva
k’o žednog putnika što se napije crvenog vina
tek ubranog grožđa iz vinograda.
Daj mi se,
Svojim egom ne odaj poniznost,
nit’ značaj u presvetim riječima zavjeta djevičanstva.
Na našim tijelima ostat će uklesani dodiri
k’o planinara u hridine,
neiscrpni sadržaji ove noći
putovat’ će po sjećanju,
nas dvoje da smo se voljeli noćas.
