Zakletva – deveta knjiga Radomira Puca Dragićevića
Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara objavilo je devetu knjigu poezije Radomira Puca Dragićevića koja se zove Zakletva. O “Zakletvi” i Dragićevićoj ljubavi prema Metohiji Labud N. Lončar, u ime izdavača, napisao je kao predgovor ovog izdanja:
„Ove noći nek’zvijezde kleknu, na tragove krvi i pepela“
Pjesmom o Svetom pismu Radomir Puco Dragićević u svojim pjesmama počinje priču o stradanju naroda na Metohiji, ne krijući preživljeli bol za kućnim pragom, svojim najmilijima i njihovim izrovanim grobovima. O bolu koji još uvijek traje i trajaće. O bezumlju svetskih silnika u bespoštednom satiranju i satanizaciji jednog čitavog naroda, o njegovom protjerivanju sa vjekovnih ognjišta usput falsifikujući istoriju i krojeći neku novu istinu. NJihova lažna istina kod slobodoljubivih ljudi i žena kao što je Puco i njegovi prijatelji neće nikada zaživjeti. Puco na njemu samo svojstven način u svojim pjesmama ne krije ni Bol, ni LJubav, ni Nadu a sve u maniru starih narodnih pjesnika Kosovskog ciklusa. Onih koji su obeležili naše djetinjstvo i odrastanje. I koji su oblikovali našu misao. Pored svojih sličnih tragedija pjesnik pjeva o razorenim manastirima i svetinjama koje su prepuštene, pored svjetskih moćnika, na milost i nemilost onima koji pale manastire, iskopavaju grobove, ruše spomenike. Pored svega toga pjesnik vjeruje čvrsto u povratak na Metohiju i pobjedu istine.
U ovoj knjizi Puco nam se otkriva kao nježan otac i suprug, ne stideći se da opjeva i ljubav prema Ženi a to je ono što odavno nije primijećeno na našim prostorima kada je riječ o ovakvoj vrsti poezije. Puco krajnje nježno dijeli uspomenu na svoje najbliže, koji su ostali u Svetoj Metohijskoj zemlji, koji čekaju na Vaskrsenje i povratak svom Domu.
Posebno zadivljuje činjenica da Puco u svojoj knjizi ne zaboravlja svoje prijatelje koji na sličan način oplakuju Svetu zemlju. On po prvi put u svojoj knjizi unosi mišljenje svojih prijatelja i pjesnika o njegovoj poeziji i njegovom liku, dajući im na značaju i iskazujući poštovanje prema njihovom mišljenju. Te, mi, kao izdavači nijesmo ni željeli vršiti ispravke tih komenatara a koji su uglavnom komentari sa društvenih mreža. Ono što Puca čini dobrim i velikim čovjekom je baš to njegovo isticanje mišljenje prijatelja a ne sebe, što je danas rijetkost. Radomir Puco Dragićević je ovom knjigom dodao još jedan biser u Svetom Kosovsko – Metohijskom cilusu borbe za istinu i pravdu. Nadam se da će neke nove tj. mlade generacije moći iz Pucovogg kazivanja da sebi stvore ispravan put kao što već rade njegovi unuci.
A moj osvrt na ovu knjigu i dirljivu poruku Metohijskim stradalnicima kao uvjeravanje da nijesu zaludno stradali završavam pjesnikovim riječima:
„Srećna suza što vas noćas žali,
Srećna ruka, k’o ptica na grani,
Jer od svega, ostalo je samo,
Da vas mrtve moje slovo brani“
Radomir Puco Dragićević, rođen 1947. god. U Banjici (Banja Ilidža) kod Peći, opština Istok u Metohiji. Osnovnu školu završio na Banji, gimnaziju u Istoku i Peći. Radio u „Kosmet – prevozu“ iz Peći a zatim u Zemljoradničkoj zadruzi u Dobruši. Prinudno izgnan iz svoje kuće sa ostalim srpskim porodicama iz Metohije sredinom juna 1999. godine.
Živi i aktivno piše u Budvi. Puco je počeo da piše pjesme u ranoj mladosti. Objavljivao je početkom sedamdesetih godina u lokalnom istočkom literarnom listu „Svetlost“. Član je međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara.
Objavljene knjige: „Kosti greje zemlja Metohije“, „Metohijski bezgrobnici“, „Od pepela spomenici“, „Krvavi tragovi“, „Ubijeni pragovi“, „Metohijo sretni sina“, „Ne prati me sa suzama“ i „Pokrite me sa pepelom“.
