I samim naslovom što je i inače simbol pjesnika u svom (ne) miru budi radoznalost.
Iščitavajući djelo, to jest ispovijest autora nesvjesno i sam se zavlačim u dubine misli njenih, ustvari postajem i putnik i tragač kroz period kojim neprestano putujemo.
Istina, nekad i nesvjesno, ali uvijek i s nekom dozom znatiželjnosti šta želi nam i sama reći.
Vječito klizeći po svojoj zacrtanoj vasioni i ne bježeći čak ni od raspijeća, a izjednačavajući to nešto što aktuelizira kao Boga, vještinom tkača, ona kao autor svojim emocijama idealizuje i pojam bezuvjetnost, svojim kreativnim umijećem pušta eho srca i duše u svijet gdje prepliće se samo jedno, dosljednost, a minimalizira nerazgovjetnost i nedovršenost.
U nastalim svijetovima gdje vidljivost nije zanemarljivo mala ona zjapeću prazninu i zagonetne krugove potiskuje od samog zametka do beskraja, ne gubeći se u tom vremenu, za nju sigurno ne besmisla.
Podjednakim bitisanjem i daleko od neupitanosti, a po utvrđenom redu osmišljeno ka neiscrpnoj opčinjenosti iznjedrava svoje usnule zore, skida i “naga do gole kože” pred čitaocima jasno ukazujući šta je vrijednost života “ voljeti pod svaku cijenu”.
Sveobuhvatnošću njen opus naizgled lirski i stilski u nekim momentima ne odskače od svih.
I kad pomislite sama misao odluta u običnost ona već sljedećim korakom ispisuje nametljivo u malim etapama zrno neobičnosti držeći čitaoca u stalnoj neizvjesnosti.
Stoga i nakon iščitanog djela mogu kategorički konstatovati da autor slobodnim stilom i svojim prvijencem zavređuje pažnju i sigurno oplemenjuje savremenu poeziju i hrvatsku književnost.
Pjesnik Džibrić Admir
