Vjerujemo da svi znamo one klince koji se silovito trude da netko primijeti kako su posebni pa onda izvode gluposti. Jedan takav će, recimo, usred zime u školu doći u majici kratkih rukava. Nema veze što je to glupo, ali je funkcionalna strategija skretanja pozornosti na sebe. Nekad se to nezrelo ponašanje zadrži i kod odrasle osobe, a nije čak specifično ni samo za ljude. Vrlo slični simptomi mogu se pronaći i u igri Watch Dogs 2.
Najvažnija lekcija koju je Ubisoft izvukao iz originalnog Watch Dogsa bila je ta da je hakiranje u igri najzanimljivije kad prouzroči haos. Nikoga ne zanimaju moral ni etika u toj priči kad imate opciju da semafore prebacite u disko mod. Watch Dogs 2 stoga je dizajniran kao zabavni park za Marcusa Hollowayja, agilnog hipster geeka koji je upravo onaj tip iz uvoda. Glavni cilj mu je biti zapažen, tj. pridobiti što više fanova za svoju aktivističku grupu DedSec, jer na taj način može otključati nove hakerske tehnike, skripte ili što već – uzaludno je tražiti logiku u toj ideji.
Nezreli dio, takozvano glupiranje da bi se bilo „kul“, u Watch Dogsu 2 složeno je baš na tom temelju. DedSec kao aktivistička grupa skuplja fanove kako bi imala više pristupa informacijama, radi dakle za dobrobit svoje publike koja vama daje zeleno svjetlo da se ponašate kao terorist, idiot i iznad zakona. Drugim riječima, vi istovremeno radite u interesu ljudi i na njihovu štetu. Takva kontradikcija nipošto ne pomaže shvaćanju priče čija tema i nije tako bezazlena jer se dotiče aktualnih pitanja privatnosti u eri digitalnog života.
VIDEO KOMENTAR #1
Dobro, Watch Dogs 2 se teoretski može igrati na tri načina – agresivno, manipulativno i bez da ikome stanete na prst. Nije kao da morate nanijeti ikakvu štetu, izravnu ili neizravnu, ako se dobrano potrudite može se to izbjeći. Ali problem je u tome što onda propuštate većinu zabave. Neka je i kontradiktorno za priču, ali stvaranje kaosa hakiranjem vrlo je zabavno. Ovoga puta imate više opcija – hakirate aute, izazivate sukobe bandi itd. Stvari više ne hakirate pretežno preko kamera kao u prvom dijelu nego imate više opcija. Primjerice, na raspolaganju su vam RC autić i dron kojima često možete riješiti misiju bez da Marcus uopće bude na istoj lokaciji.
Nije kao da morate nanijeti ikakvu štetu, izravnu ili neizravnu, ako se dobrano potrudite može se to izbjeći. Ali problem je u tome što onda propuštate većinu zabave.
Hakiranje je češće jer baterija više nije toliko ograničena i brže se puni. Osim za kaos i manipulaciju, mehanika hakiranja u dvojci je ubačena i za puzzle elemente kao dodatni sloj gameplayja. Rješavanje zagonetki svodi se na povezivanje linija svojevrsnog „labirinta“, što nije loša ideja, iako je meni postala vrlo naporna već pri sredini igre. Labirinti postaju kompleksniji, ali ne po principu kakav recimo možete vidjeti kod The Witnessa gdje se izazovnost testira naučenim, nego po shemi da što brže morate prošaltati što više mogućih kombinacija da shvatite soluciju.
VIDEO KOMENTAR #2
Usprkos tome, misije Watch Dogsa 2 generalno su zabavne, a to vrijedi i za glavne i za sporedne; što i nije toliko česta pojava u igrama. Nosi ih humorističan ton parodije, bliži Saints Rowu negoli Grand Theft Autu, a osim slobode koju vam često nude imaju i zanimljiv popratni sadržaj. To je ono što, na primjer, fali Mafiji 3 da ubije repetitivnost gameplayja. Sve igre imaju mehanike koje se ponavljaju, ali svako malo vidite ili čujete neku distrakciju pa ta repeticija nije toliko izražena. Recimo, tijekom vožnje na Golden Gate Bridgeu kojega ste prešli već desetak puta, jedanaesti put čut ćete simpatičnu raspravu Marcusa i njegovog kompe Wrencha o tome tko je jači – Alien ili Predator.
Otvoreni svijet u Watch Dogsu 2 ima te ugodne distrakcije zbog kojih ga je interesantno istraživati. Virtualni San Francisco i njegova okolica realizirani su vrlo detaljno što se primijeti jer su aktivnosti osmišljene tako da vas provedu mapom kao nekakav turistički vodič. Opcija slikanja selfija pokazala se vrlo pametnim potezom, koliko god mi to bizarno zvučalo. Naime, jedna od aktivnosti je slikanje znamenitosti grada pa i sama potraga za njima ima neki značaj. S druge strane, misije u kojima se igrate vozača Ubera također vam predstavljaju kulturu raskalašenosti San Francisca na zabavan način.
Opcija slikanja selfija pokazala se vrlo pametnim potezom, koliko god mi to bizarno zvučalo.
Jedino za čime možemo žaliti jesu odlične Digital Trip misije iz jedinice kojih ovdje nema, a dobro bi došle za ismijavanje VR-a i AR-a. Umjesto njih tu su utrke i „utrke“, od kojih su ove druge time trial bez protivnika. Najčešće vozite automobile, motore i buggyje, no utrkuje se i s dronovima, jedrilicama i sličnim. Dobar dio tih aktivnosti je prilično dosadan, pogotovo utrke jedrilica jer znaju potrajati po desetak minuta bez neke osobite napetosti.
VIDEO KOMENTAR #3
Vozni model igre arkadan je do bola. Čisto za usporedbu, sjetite se najarkadnijeg Need for Speeda u recentnoj memoriji – ovo je za razinu arkadnije od toga. Redikulozno je kako se vozila efektivno zaustavljaju i pri najvećoj brzini; nema proklizavanja, doslovno staju na dva metra kad opalite po kočnici. Ne kažem da je vozni model kompletno loš, ali definitivno nije zaslužio biti ovoliko arkadan. Očito nije bio prioritet u razvoju, što najlakše shvatite kad vidite koliko odjevnih kombinacija imate u ponudi za sve svoje modne hirove.
Sveukupno gledajući, usudio bih se reći da je Watch Dogs 2 uspio nadmašiti svog prethodnika po pitanju zabave. Neki će reći kako to nije bilo teško jer im je prvi dio precijenjen, ali je svejedno vrijedan pothvat jer je original imao svježe ideje koje su tada bile zanimljive neovisno o konačnoj izvedbi. Dvojka je vedrija, vrckastija i naprosto neozbiljna, što je s marketinške strane očekivan potez, ali i jedna vrsta prepreke. Jer Watch Dogs je serijal koji ima uporište u stvarnosti, nije skroz fikcijski univerzum pa se od njega očekuje određena doza realističnosti. Međutim, čim u ovoj igri počnete gledati što nije realistično možete se pozdraviti sa zabavom.
VIDEO KOMENTAR #4
Kao što sam već spomenuo, radnja igre je smiješno proturječna sama sebi. Ono što Watch Dogs naziva hakiranjem u stvarnosti nema apsolutno nikakve veze s tom procedurom. San Francisco bi u stvarnom svijetu bio sretan da mu je promet rijedak i tečan kao u igri. I suprotno zakonima fizike u koje Ubisoft vjeruje, u stvarnosti inače ne možete mopedom iščupati banderu iz zemlje. S time na umu, Watch Dogs 2 ne pokušavajte shvatiti ozbiljno. Ako od ove igre tražite nešto takvo, vođeni iskustvom prethodnog dijela, vjerojatno ćete ostati razočarani. No, u suprotnom vas čeka vrlo dobra avantura i najzabavniji virtualni posjet San Franciscu do sada.
Izvor: hcl.hr
