Sjuri se niz nebo oblaka krda
I munja grunu u pustu dol,
Odjekne zov s Ubović Brda
Pa stegne srce daleka bol.
Hajdučka trava i vjetra huk
Jauknu katkad iz gluve zove,
Na Zadušnice pao je muk,
Ni smrt nema ko da prizove.
Po tamnom svodu bdiju sveci
I kaplje tuga nad golim stenjem,
U praznom oku srasli puteljci
Pred našom bjedom i sagrješenjem.
Ni vuk da bane, ni zec da klisne
Ni poskok leglo svoje da svije,
Po duši daleko sjećanje kisne
I sliva se niz ljudske provalije.
I lebde sjenke povrh sela,
Glas majke i pjesma pripitog oca,
Miris kuruze, žamor sa prela,
U bjelini pustog seoca.
Tu u prapočetku sebe ištem
Tražeći zaklon za trošne kosti,
Konačan za vječno konačište
U gnijezdu sopstvjene besmrtnosti.
Sjuri se s neba munje huk
Ko moja sjeta u rodni lug.
S Ubović Brda zavija vuk
I zatvara magičan krug.
