Dođe trenutak kada shvatite da se morate oprostiti od nekih ljudi, nekih događaja…
Koliko vremena trebate ? Kako tko! Nekome to ide lakše, nekome teže. Ali svi u
životu imamo te trenutke!
Nakon opraštanja slijedi period žalovanja. Onaj osjećaj užasne praznine, boli što vas dovodi do ruba izdržljivosti. Čini vam se da se sve “ u vama i izvan vas “ zamrznulo
kao slika na TV“. A dišete. I to boli! Strah vas je da nećete preživjeti. Ipak, izvučete se nekako. Dobro je ako imate nekoga kao oslonac. Na čije rame možete nasloniti
umornu glavu. Čiji vas čvrsti zagrljaj drži na nogama. Teže ide ako ste sami, dulje traje i jače boli.Ali, taj put morate preći. Morate donijeti odluku o opraštanju i kretanju naprijed. Slijedi iscjeljenje!
Duša pamti.Tijelo pamti! Patnja u nama proizvede bol koja nam daje znak da nešto nije u redu.Treba je prihvatiti, suočiti se
i odžalovati prije otpustanja. Tada je put iscjeljenju slobodan. I još jedna nova bora
na vašem licu ucrtana kao podsjetnik na vrijeme tugovanja.
I koža pamti. Kao platno po kojem slikar ostavlja vlastite znakove, život na koži
ucrtava vaše trenutke opraštanja od boli.
Ne vidjeh lice duše,
znam da tragove nosi,
dio što treperi dok svijetli,
ili suzom dok oko rosi.
Htjela bi vidjeti odaje njene,
saznati zašto su takve,
gdje pohranjuje uspomene,
tuge i boli,
koja od odaja njenih
smijehom zvoni,
u kojoj od njih ću pronaći sebe,
kada odžalujem opraštanje
od tebe.
