Tegoba da tone u blaženost,
umire neprekidna napetost.
Ne vičem što varljiva svjetlost
stalno su trenutna radost i most.
Ne gledam smokvu i ananas
što nadmeću se i slašću i strašću,
kako šumom samo leti
jato ptica odjeveno veselošću.
I da ne ličim na prikaze
što se svima dodvoravaju,
ne pitam je li cesta kojom idem prava,
je li il’ ne duša zalutala.
Više bih volio da sam tišina.
Drveće i cvijeće dok mirise rasipa,
svi pružaju dlan, k’o leptiru dječak.
Moji koraci da su lagani,
crvenim miljama ispruženi.
Iz grmlja da ne osjetim vonj, ko zna čiji.
Bojažljiva sumornost
u nekom dalekom prostranstvu da drijema,
od bljeska sunca obrve smeđe se smiješe,
kiša i grad budu manji od makova zrna,
budem onaj kojeg poji duga neizmjerna.
Više bih volio da sam tišina,
raširena bi bila i moja krila.
(2015)
