Nevjerojatno je koliko Yakuza 6: The Song of Life ima mana, a koliko bi opet ovaj uradak opisao kao igru koju niti jedan ljubitelj ni ljubiteljica dobre akcije ne smiju propustiti, sve i da im daleki istok nije tematski pretjerano draga sredina.
Segina nova avanture je šesti glavni nastavak gotovo 13 godina starog serijala te labuđa pjesma Kazume Kiryua, tzv. Zmaja od Dojime. Kiryu je nimalno iznenađujuće sada još stariji i prebijeniji, no idalje ima snage samostalno nositi jednu Yakuza igru, iako mu ovoga puta u pomoć priskače i nekoliko sjajno napisanih likova.
Glavna greška koju bi novopridošlice serijalu mogle napraviti jest pretpostaviti da je ovo istočnjački GTA, što teško može biti dalje od istine. Ako tražite takvu igru, Sleeping Dogs je i dalje jedino što vam preostaje. Yakuzu je najbolje opisati kroz jedan kratki, nasumični presjek gameplayja; prije par dana sam u nekih sat-dva kockao, glumio maskotu, dopisivao se sa sumnjivim gospodičnama na live chatu, mlatio japansku mafiju, mlatio kinesku mafiju, mlatio korejsku mafiju, bio premlaćen od strane ljutog kuhara sa stolicom, ganjao usisavač, napio se, i kupovao razglednice, ne nužno tim redoslijedom, i bez ikakvog doticaja s glavnom pričom igre.
Yakuza 6: The Song of Life blista u tim sporednim misijama i aktivnostima, van bilo kakvog doticaja sa svojim glavnim narativnim elementima koji su ovog puta nešto uzemljeniji u stvarnosti, a opet nevjerojatno neuvjerljivi, barem u usporedbi s time koliko ih ozbiljno likovi shvaćaju. Priču ovdje neću spoilati već samo reći ono što je već otkrila i sama Sega – ovo je još jedna epizoda u kojoj Kiryu spašava svoju pokćerku Haruku. Yakuza 6 vas po običaju nemilosrdno bombardira s cutscenama i ekspozicijom u maniri Hidea Kojime, tako da ćete otprilike 15% igre provesti gledajući cutscene ako ćete željeti znati što se događa.
Sami obrati su neprestani i neočekivani na najgori mogući način, kao da su se scenaristi svakih deset minuta zaustavili i zapitali „ok, što je sada najmanje vjerojatni slijed događaja?“ Rezultat takvog pristupa je prilično kaotična priča koja se shvaća jako ozbiljno te u trećem aktu postaje parodija same sebe. Na svu sreću, mlaćenje stotina nesretnih mafijoza je i dalje jednako zabavno, iako je sami sustav borbe nešto pojednostavljen te je igra posljedično osjetno lakša.
Borbeni stavovi su sada stvar prošlosti te ćete i ofenzivne i defenzivne manevre izvoditi sa svega nekoliko tipki, a dobar dio najluđih manevara je sada rezerviran za Heat Mode koji možete aktivirati uz dovoljnu količinu adrenalina koji se stalno obnavlja ovisno o tome koliko uspješno razbijate lubanje. I dok će hardcore publika prigovarati oko ovog poglupljivanja mehanika, ne mogu reći da Yakuza 6 i dalje ne servira vrlo zabavne okršaje.
Neprijatelji – uključujući i bossove – i dalje nisu nešto pretjerano raznovrsni, no to je sada više prepoznatljiva odlika serijala nego kritika. Na kraju krajeve, ipak ste vi Zmaj od Dojime koji bi naoružan sa stolcem, „Pazi, sklizak pod“ znakom, biciklom, ili kineskim štapićima mogao oboriti i tenk. Vjerovali ili ne, svi ti predmeti mogu postati ubojito oružje u vašim, odnosno Kiryjevim rukama.
U odnosu na prošlogodišnji Yakuza 0 prequel, Yakuza 6 koristi novi engine koji sada napokon eliminira loading ekrane dok ulazite u zgradu ili novi ulični okršaj te cijeli gameplay čini mnogo fluidnijim. Sama priča igre traje nekih 15-ak sati ako ne igrate previše sporednih misija i osjetno je kraća od većine drugih Yakuza igara, a neki bi mogli ostati razočarani i relativno malim mapama kao i njihovim oskudnim brojem. Kroz cijelu igru ćete posjetiti samo dvije otvorene lokacije – fiktivnu Kamarucho četvrt u Tokiju i Onomichi Jingaicho u Hiroshima prefekturi.
Problemi nastaju i kada vas priča igre zaključa u satima duge seanse „na tračnicama“ tijekom kojih ne možete predahnuti niti se baviti sporednim sadržajem, čak i kada takva dizajnerska odluka nema nikakvog narativnog smisla. S pozitivne strane, RPG elementi su sada sjajno izbalansirani te je sustav napredovanja i poboljšavanja vaših borbenih sposobnosti sada poprilično fer te ćete svakih sat vremena igre postojati osjetno učinkovitiji i svestraniji. Jedan mali savjet – nećete požaliti ako što prije otključate napad kineskim štapićima.
Broj mini igara je sada također nešto manji nego prije, iako je Sega dodala podosta novih kao što su Clan Wars RTS i live chat, no velik broj njih jednostavno nije pretjerano zanimljiv, kao npr. Clan Wars RTS i live chat. Iako male i brojčano oskudne, lokacije u igri su i nevjerojatno atmosferične i Sega je zaista posvetila ogromnu pažnju detaljima, što je evidentno nakon jednog pogleda na bilo koju ulicu, izlog, štand, klupu, promotivni plakat, kafić, ili šetalište.
ZAKLJUČAK
Yakuza 6: The Song of Life je do sada najpristupačnija igra u Seginom serijalu te s narativne strane kraj jedne gotovo 13 godina duge ere. Borba i RPG elementi su sada nešto pojednostavljeni, no i dalje rezultiraju jednom vrlo zabavnom igrom, pogotovo ako uronite u sulude sporedne misije. Ova franšiza je po pitanju priče oscilirala iz nastavka u nastavak te je trenutačno na silaznoj putanji, no sveukupno gledajući, radi se o jednom nezaboravno apsurdnom iskustvu koje mirne duše možemo preporučiti svim fanovima akcijskih igara unatoč nekim vidljivim manama. Kiryu tao svoju labuđu pjesmu pjeva u skladu s očekivanjima – agresivno ali efikasno, bez pretjeranog naprezanja glasnica i s naglaskom na lubanje koje odzvanjaju kada se pri velikim brzinama sretnu s okvirom od bicikla.
