Serijal Xenoblade Chronicles zadnjih je šest godina tiha patnja mnogih ljubitelja jRPG-a koji se ne igraju na Nintendovim konzolama. Zahvaljujući blagim razočaranjem Final Fantasyja XIII, Xenoblade se nakratko prometnuo u vodeće ime na jRPG sceni, pa kad je XC2 najavljen prilikom predstavljanja Switch konzole, igra je odmah prepoznata kao „vruća ekskluziva“. S obzirom na kvalitetu Maria i Zelde, ovo sigurno nije tako vruća roba, osim ako se palite na sisate ženske likove u anima stilu. U tom slučaju Xenoblade Chronicles 2 bit će raj za vaše oči.
Radnja igre vrti se upravo oko potrage za rajem zvanim Elysium, mjestom koje bi civilizaciji trebalo zamijeniti svijet u oblacima, nošen na leđima mitskih Titana. Glavni lik je Rex, klinac koji radi prljav posao traženja blaga po smeću te spletom okolnosti upozna obdarenu i vrlo razvijenu djevojku Pyru. Osim što ima grudi koje se protive poznatoj anatomiji ljudskog tijela, Pyra ima i skrivenu moć zbog koje ju jedna zločesta organizacija želi za sebe – i to ne da ih sve redom doji, ako me razumijete. Rex to kao njezin poslušan pas čuvar ne smije dopustiti.
Kad zanemarite neugodni japanski fetišizam sisama većim od života, Xenoblade Chronicles 2 ima dosta kvalitetnu priču.
Ako zanemarite taj neugodni japanski fetišizam koji se manifestira u sisama većim od života, pa čak i S&M odori Pyre koja nosi nekakvu kombinaciju haltera i tange, Xenoblade Chronicles 2 zapravo ima jednu dosta kvalitetnu priču. Ispod tih japanskih bedastoća, koje su nama čudne zbog razlike u kulturama, nalazi se interesantan svijet takozvanih Drivera i Bladeova, simbioze junaka i njegovog humanoidnog avatara koji mu daje snagu. Odnos između Drivera i njegovog Bladea interesantan je samim konceptom – npr. Blade je besmrtan sve dok je Driver na životu, ne i obratno. Ali, taj koncept nije samo pusta priča već ima i uporište u samom gameplayu tijekom borbe.
Svijet ove igre je također nešto predivno, pogotovo ako se s njime susrećete po prvi put. Dizajniran je uz dosta mašte, a igra vas vodi po nekoliko različitih lokacija na kojima ćete vidjeti neke zadivljujuće nemoguće konstrukcije, toliko ogromne da ćete se na njima osjećati poput najsitnijeg mrava. Premda su likovi uglavnom djetinjasti i komični na japanski način, njihove priče su većinom zanimljive u širem kontekstu, što je dobro jer igra ne štedi na cutscenama koje inače ne možete prekinuti. Stvar koja bi vam kod likova eventualno mogla biti iritantna jest što u engleskoj sinkronizaciji pričaju irskim naglaskom. Srećom, zvuk možete promijeniti i na originalni japanski.
Stvar koja bi vam kod likova eventualno mogla biti iritantna jest što u engleskoj sinkronizaciji pričaju irskim naglaskom.
Ako vas irski naglasak ne naživcira tijekom animacija, onda prilikom gameplaya vjerojatno hoće jer likovi stalno ponavljaju jedne te iste fraze kad god se nešto dogodi. U borbi je to donekle opravdano jer na taj način znate tko je izveo koji napad, a to je važno za tijek bitke. Naime, ovdje je ključ uspjeha povezivanje različitih napada u kombo poteze, a to postane dosta kaotično za pratiti kada se na ekranu bori 12 i više likova. S vizualne strane zbog toga možete ručno odmaknuti kameru dosta daleko od lika radi bolje preglednosti.
Sustav borbe nije jako kompliciran, ali je iznimno slojevit, što znači da ima desetak stvari koje trebate imati na umu. Ako ste igrali prethodne igre u serijalu, ovdje vam ništa ne bi trebalo biti nepoznato, ali ako u Xenoblade Chronicles 2 ulazite po prvi put… sretno vam bilo, samo ću to reći. Prilikom borbe kontrolirate samo jednog lika, ali u ekipi imate još dva člana. Osnovni napadi izvode se automatski, a vaš je cilj da postavite svog lika blizu neprijatelju, tako da prilikom toga ne gubi vezu sa svojim Bladeom.
Ako u Xenoblade Chronicles 2 ulazite po prvi put… sretno vam bilo, trebat će vam.
Osnovni napadi pune vam tri posebna napada, a oni pak pune jedan još posebniji, baziran na elementima – vatra, voda, zrak, zemlja. Izvršavanjem tog posebnijeg napada otključavate listu mogućih comboa, koje morate koristiti raznovrsno jer neprijatelji razvijaju otpornost na njih. Combo poteze možete koristiti samo kad vam je pun mjerač za njih, a kad je isti pun do kraja možete iskoristiti i tzv. chain napad koji je serija QTE sekvenci sa zbrojenom štetom koju vaši likovi ostvare. Povrh toga imate još i posebno posebne vrste napada kao što su break, topple, launch i smash, kojim možete iskoristiti slabosti neprijatelja. Osim svega ovoga trebate još paziti na uloge svojih suboraca (klasični tenk, healer, DPS itd.), morate si raditi buffove različitim itemima, itd., itd.
Sve ovo zvuči komplicirano kad to ovako opišemo, no u suštini čak i nije teško za pohvatati (koliko je bilo u prošlim igrama). Stvar je samo u tome što igra ima užasno loš način objašnjavanja svega ovoga. Tutorial vam iskoči kao pošten komad teksta i jednom vam prepriča kako što funkcionira. Poslije toga ste prepušteni sami sebi. Ako slučajno niste pročitali ono što ste trebali – gotovo je, nećete to više naći nigdje u nikakvim menijima. Osnovne savjete za borbu kasnije možete kupiti jedino od nekog švercera informacijama, što je za igru sa ovako slojevitim sustavom borbe valjda najgluplja moguća stvar ikada.
Upute za igranje pojave se samo jednom, a kasnije za njih morate platiti.
Da stvari budu još gore, nije se skroz lako snaći ni izvan borbe – prilikom nadograđivanja likova. Prvo možete nadograditi svoje posebne napade, zatim oružje svog Bladea, onda imate nadogradnju perkova za sebe, i nadogradnju perkova za svog Bladea, ali svoje možete birati ručno dok se perkovi za Blade nadograđuju automatski, no tek onda kada odete u meni za to… Zatim imate sustav nadogradnje opreme za sebe i AUX jezgri za Bladeove, s tim da opremu možete koristiti bez ograničenja levela, ali AUX jezgre prvo morate pročistiti (ili tako nešto) da bi se mogle koristiti.
A sve ovo što sam upravo opisao uopće nije glavni level up sustav nego nešto sporedno, jer za glavno napredovanje i povećavanje statistika lika morate otići u hotel i odspavati kako biste mu mogli povisiti level. Opet, nije to toliko komplicirano kad se ufurate u čitavu stvar, ali je nepotrebno zamršeno, s obzirom da nema razloga zašto se Driverima level ne bi dizao automatski, ili zašto se Bladeovima perkovi ne bi aktivirali bez ulaženja u meni za to.
Svaka je borba, čak i s najmanjim zecom na mapi, poput obračuna u nekakvoj tabačini.
Jednom kad shvatite kako sve stvari funkcioniraju u Xenoblade Chronicles 2, igra postaje prilično zanimljiva. Svaka je borba, čak i s najmanjim zecom na mapi, poput obračuna u nekakvoj tabačini. Neprijatelja ima jako mnogo i svaka vrsta ima neki svoj specifičan napad zbog kojega borbi morate pristupiti ozbiljno, kombinirajući različite elemente i Bladeove za maksimalan učinak. Kazna za umiranje nije drakonska već vas igra samo vrati na zadnji checkpoint. Najgore je što se protivnici respawnaju nakon vašeg neuspjeha pa do neke točke morate ponavljati barem 2-3 bitke da biste ponovno došli do one u kojoj ste pali.
Sad sam se sjetio da to zapravo nije najgora stvar u Xenoblade Chroniclesu 2. Daleko je podlije što igra ima područja na kojemu vas usred sporednog questa mogu napasti po 50 levela viši protivnici od vas, što rezultira smrću jednim jedinim udarcem. Nije mi se samo jednom dogodilo da vodim bitku protiv nekog ravnopravnog protivnika, a onda se niotkud pojavi čudovište koje se upetlja u bitku i napravi mljeveno meso od mojih likova.
Nije mi se samo jednom dogodilo da vodim bitku protiv nekog ravnopravnog protivnika, a onda se niotkud pojavi čudovište koje napravi mljeveno meso od mojih likova.
Ako mislite da je to pokvareno, čekajte da vam opišem kakvi su sporedni zadaci u ovoj igri. Ukratko, najgori koje sam imao prilike vidjeti u zadnje vrijeme. Većina ih se bazira na principu da za nekoga morate pronaći i pokupiti određene predmete / materijale. Na stranu to što iza tih zadataka ima vrlo malo ili pak nimalo priče, tj. konteksta, sramotno je da se sakupljanje tih predmeta bazira na RNG sustavu, odnosno nasumičnosti. Predmete koji su vam potrebni za dovršavanje questa možete uz malo sreće dobiti relativno brzo, no možete za njima grindati i po tri sata bez da pronađete ono što vam je potrebno. Da stvar bude gora, neki su sporedni zadaci međusobno povezani, tako da bez kompletiranja jednoga ne možete zaraditi nagradu ni za drugi; iako ste s drugim već završili.
S vedrije strane, glavna avantura u Xenoblade Chroniclesu 2 je dugotrajna te za nju možete potrošiti preko osamdesetak sati. Ako vas zanima kolekcionarstvo i traženje rijetkih Bladeova, trajnost se može razvući i do stotinjak sati, što je jako impresivno. Svjetovi su dosta veliki i ostavljaju prostora za istraživanje, a u nekim slučajevima se i proširuju ovisno o uvjetima. Primjerice, dok su oblaci visoko ne možete pristupiti nekim dijelovima mape, no kad se nakon nekog vremena spuste, onda imate nova područja po kojima možete trčkarati.
Svjetovi su dosta veliki i ostavljaju prostora za istraživanje, a u nekim slučajevima se i proširuju ovisno o vremenskim uvjetima.
Širenje ogromnih mapa nažalost ne ide u prilog snalaženju na njima. Mini-mapa je užasna i praktički beskorisna (razvuče se preko čitavog ekrana i svejedno je ograničene vidljivosti), no taj bi se dio igre donekle trebao popraviti kroz iduće ažuriranje u 1. mjesecu pa ga neću uzeti kao minus. S druge strane brzo putovanje po mapi je katastrofalno jer su lokacije podijeljene po nizu regija koje je teško raspoznati jednu od druge.
Veliki otvoreni svijet na kraju ipak najviše šteti samoj prezentaciji Xenoblade Chroniclesa 2. Ova igra ima manje realističan grafički stil nego Xenoblade Chronicles X s Wii U konzole, što i ne bi bio toliki problem da se povremeno ne degradira na jedva prihvatljivu razinu prikaza. Animacije izgledaju odlično i super je što se svijet generira bez čestih učitavanja, ali igra u određenim trenutcima grafički toliko opada da izgleda kao nešto sa stare Wii konzole, prije vremena HD igara. Najčešće se to događa kad igrate u portable modu Switch konzole, gdje se rezolucija spušta ispod 720p, čak toliko nisko do 360p – niže od nekih igara sa 17 godina stare PS2 konzole.
Rezolucija u igri ponekad pada toliko nisko da su i neke igre za PlayStation 2 imale oštriji prikaz slike od Xenoblade Chroniclesa 2.
Srećom, adaptirajuća rezolucija barem pomaže da se igra vrti u stabilnom broju sličica po sekundi. U najboljem slučaju XC2 može izgledati kao jedna od ljepših igara Switch platforme, ali tu joj više pomaže njezin vizualni stil nego tehnički temelj. I tu ne mislim na ogromne, drmusave sisurine već na cjelovitu prezentaciju koja izgleda kao animirani film.
Kad sam već napravio puni krug spominjanjem sisa s kojima sam i započeo recenziju, neće škoditi ako s njima usporedim sami Xenoblade Chronicles 2. Radi se tu o igri koja bi vam se pošto-poto unijela u facu. Radi se tu o vrlo obdarenoj i sadržajnoj igri. I radi se tu o igri slojevitog gameplaya koji je zahtjevniji nego što bi trebao biti. U prijevodu, potpuno kočijaški, šovinistički i što sve ne – Xenoblade Chronicles 2 je sisa tolika, da u ruku ne stane.
Ok, sad malo ozbiljniji zaključak: Xenoblade Chronicles 2 je igra koju zbog zanimljive priče i ogromne količine sadržaja vrijedi odigrati. No, za razliku od prvog dijela, to nije najbolje što jRPG danas ima za ponuditi. Switch je ove godine imao odličnih ekskluziva, pa ako već morate birati, ova igra s početnom cijenom ne bi trebala biti među prva tri izbora.
