Dok nam Hollywood svake godine štanca milijun glupavih hororaca i prerada istih, dotični se žanr u svijetu videoigara zadnjih godina povlačio od direktnog pristupa akciji te okvirno prešao u nešto što bi mnogi najlakše opisali kao simulator hodanja. Čovjek koji se uveliko smatra ocem survival horora, Shinji Mikami, zato nam je prije tri godine dostavio prvi Evil Within, naslov koji je kanio vratiti žanr nazad na stari put. Iako su svi pojedinačni elementi u The Evil Withinu bili na mjestu, konačni rezultat nekako je ipak ispao malo drveno. Upravo se zbog toga striček Mikami prebacio na stražnji sic kako bi za volanom dvojke upravljao neki manje poznati kolega, a je li to ičemu pomoglo saznat ćete uskoro.
The Evil Within 2 nas vraća u ulogu Sebastiana Castellanosa, bivšeg detektiva koji već godinama nosi krivicu poginule kćeri i bezuspješno traga za tajnom organizacijom zbog koje su mu sve lađe potonule. Međutim, nevidljiva korporacija Mobius konačno izlazi iz sjene i Castellanosu otkriva kako mu je kćer još uvijek živa, te uz to nudi i priliku da ju spasi iz svojevrsnog Matrixa.
Vidite, ona se naime nalazi u njihovom sustavu zvanom Stem – eksperimentalnoj napravi koja na neku foru može manipulirati ljudsku svijest. Kako to točno funkcionira još uvijek ispada da je od manje važnosti, i što manje pitanja postavljate to ćete bolje proći. Jedino što je tu bitno je da se čitava stvar raspada i da vremena nema puno.
Na svu sreću, ona primarna radnja u kojoj bivši plavac pokušava savladati osobnu krivicu zato dobiva više vremena na pozornici, stoga ovaj nastavak barem nekako uspijeva izaći na kraj sa svojom naracijom. Na glavnom se liku malo više poradilo te je predstavljen kao čovjek kojemu je stalo do onih s kojima se susreće, čak i kada ne dijele mišljenja. Činjenicom da mu žena ovdje igra ulogu puno je lakše suosjećati s njegovim očajničkim pokušajima da svoju obitelj konačno skupi na okupu, i premda je čitav taj svijet sagrađen tako da je potrošan, igračeva uloga u njemu zato je uvijek posve jasna.
Na glavnom se liku malo više poradilo te je predstavljen kao čovjek kojemu je stalo do onih s kojima se susreće, čak i kada ne dijele mišljenja.
Što se samoga gameplaya tiče, oni koji su odigrali jedinicu ovdje će se naći na prilično poznatom terenu. Od ključnog samostrela do zelenog želea kojega skupljate kako biste si podizali atribute, većinom se ovdje još uvijek radi o sasvim sličnoj igri. Ali, The Evil Within 2 ipak koristi priliku da ispravi neke od gluposti koje su prelazak jedinice činile napornim. Nema više nepotrebnog “letterboxinga”, on je izdvojen kao ekstra opcija koju najprije treba i otključati, a što se mene tiče tamo slobodno može i ostati.
Uz to, igra nas sada manje baca u zatvorene arene u kojima je trebalo izdržati valove neprijatelja, a upravo zbog toga sam gameplay više nije toliko mučan nego postaje zabavan. Iritantnih zamki još uvijek ima, ali ih je daleko ih manje nego u prošloj igri. Leševe također više nije potrebno paliti vatrom kada ih jednostavno možete zgaziti čizmom.
Dok se prvi The Evil Within možda malo previše furao na Resident Evil 4, drugi dio zbog urbane sredine više naginje na Resident Evil 2. Obični neprijatelji većinom su klasični zombiji, a ne španjolska inkvizicija koja vas tjera s bakljama. Ti su pak najčešće zauzeti grickanjem koječega pa vam se tu otvaraju prilike da budete kreativni oko načina kako se s njima poigrati. Nož u leđa često ispada kao dobar izbor, no jednako je korisno i kada ih potpuno zaobiđete. Pivske bočice koje još uvijek nalazite u okolini mogu se bacati u svrhe odvlačenja pažnje, no također su korisne i za automatsko odbijanje zagrljaja svih tih smradova. Upravo te bočice postaju nešto što rado skupljate dok okoliš istražujete za resurse, a ujedno se i sama okolina lukavo može iskoristiti u razne obrambene svrhe.
Dok se prvi The Evil Within možda malo previše furao na Resident Evil 4, drugi dio zbog urbane sredine više naginje na Resident Evil 2.
Bačve s uljem mogu se prevrnuti kako bi se izlilo ulje koje potom možete zapaliti da jednim potezom potamanite više zombija. Lokve vode isto se mogu naelektrizirati, ali to su tek samo neki od elemenata s kojima The Evil Within 2 od igrača očekuje da pozorno prati dok konstantno otkriva nove stvari, bez da mu se svakog trena bacaju jeftine prepreke. Škrtim količinama streljiva i nezgrapnim modelom nišanjenja čitava stvar većinom ostaje jedno napeto iskustvo, jer premda na leđima uvijek nosite opak arsenal, teško se osjećati moćno jer metu pod pritiskom često promašujete. Dok obične metke uglavnom koristite za sve izravne situacije, taktički samostrel je tu da vlastitim zamkama neprijatelju priredite pokoje iznenađenje.
Rekao bih da stealth zbog svega navedenog ima znatno prisutniju ulogu, pogotovo u otvorenim i napuštenim kvartovima gradića kojega po volji možete istraživati. Taj otvoreni svijet je vjerojatno jedina stvar koju do neke mjere mogu smatrati novitetom. U otvoreni format umiješani su i neki sporedni zadaci zbog kojih se otvara mogućnost da više igramo vlastitim tempom, a manje grubo zacrtanom putanjom.
Otvoreni svijet je vjerojatno jedina stvar koju se može smatrati novitetom ovog nastavka.
Neke od kućica čak se mogu i prekopati, uključujući vlakove i autobuse, a ono što se unutra može naći čak me nekoliko puta iznenadilo. Ti dijelovi mape dovoljno su veliki da njima lutate satima, no opet ne toliko veliki da bi vam povratak predstavljao problem. Iako su sve lokacije povezane terminalima s kojima “skačete” iz kvarta u kvart (ne pitajte kako), nekakvog fleksibilnog “fast travela” zato nema. To doduše ne smatram lošom odlukom jer čak i kada se vraćate kroz poznati teren svejedno ste na prstićima dok iz daljine slušate uznemiravajuće zvukove.
Osim klasičnih zombija, u tom osamljenom gradiću također se nalazi i nekoliko psihopata koji imaju uloge bossova, a između neizbježnih konfrontacija s njima susretat ćete se i s kojekakvim većim grdosijama. Najveći strah pak nastupa kada shvatite da vas određeni likovi mogu uhvatiti “spuštenih gaća” te se iz vedra neba nacrtati na otvorenim ulicama. Jedan od njih tako je otkačeni fotograf, čovjek koji sa svojom kamerom može zaustaviti vrijeme kako bi za svu vječnost zadržao zadnje trenutke svojih modela.
Najveći strah pak nastupa kada shvatite da se određeni bosovi mogu iz vedra neba nacrtati na otvorenim ulicama grada.
Ujedno se zbog toga i dobar dio igre odvija u jezivim galerijama gdje vas njegovi opaki uradci neobjašnjivo promatraju. Međutim, iako se s takvim “važnijim” figurama susrećete nekoliko puta, njihova uloga u široj slici ipak ispada kao ona koja je tu tek samo za popunjavanje praznoga hoda. Dok Sebastian pokušava pronaći svoju kćer, oni vam samo otkrivaju činjenicu da je princeza u drugom dvorcu. Upravo zbog toga čitava struktura The Evil Withina 2 ispada kao kolaž svega i svačega, uključujući ne samo dijelove iz prve igre, već i žanra općenito.
Druženje s The Evil Withinom 2 ostaje interesantan pothvat, barem dok ne obratite pažnju na činjenicu da ste sve nekako već vidjeli i u drugim naslovima. Najveći propust igre je taj da igra na sigurno i ne riskira mnogo. Stealth gameplay, iako tehnički vrlo dobar, odigrava se na potpuno identičan način kao i u milijardi drugih naslova u kojima vrijeme provodite vrebajući u žbunju. U cijeli taj argument mogao bih zgurati i neke druge stvari poput lokacija kao što su bolnica, muzej, podzemni laboratoriji i slično. Međutim, isključivo zbog zle atmosfere i jezivog dizajna zvuka još uvijek smatram da se kroz sve to vrijedi prošetati i prošuljati, koliko god bilo klišeizirano.
Zbog dobre atmosfere i jezivog dizajna zvuka još uvijek se vrijedi probiti kroz sve klišeizirane elemente horora.
Povremeno ćete naletjeti i na zagonetke kojih nažalost ima veoma malo te su tu su u razini dječjeg vrtića. Ako znate brojati do deset, riješit ćete ih za pet sekundi. No, iako The Evil Within 2 pod mikroskopom ne otkriva slojevitu kompleksnost, u dobrom omjeru jednostavne koncepte uspijeva učiniti zabavnim, napetim i uglavnom jezivim ako mu se obratimo bez previše filozofije.
Kad vam je u revolveru ostalo samo tri metaka, veliki je uspjeh ako na otvorenim ulicama ostvarite plan da nožem neprimjetno eliminirate družinu krvoločnih zombija kako biste se dočepali kutijice prve pomoći. Čak i bez guste magle, sve to itekako nalikuje jednom Silent Hillu, a već ta usporedba bi vam trebala biti dovoljna da mu u najmanju ruku barem pružate priliku.
Ovisno o tome koliko ste duboko voljni istražitivati, prvi prelazak mogao bi vam potrajati negdje između 10 i 20 sati. Samim time, The Evil Within 2 predstavlja pristojan zalogaj iznutrica, i ako mi je pokraj svih njegovih propusta jedina želja bila tražiti još, onda znam da je dobar dio igre ipak odrađen kako spada.
