Postoje samo dvije vrste ljudi na planeti: oni koji vole Super Maria i oni koji nisu imali dobro djetinjstvo. Nema između. Ja uvijek kažem da je svijet ljepše mjesto kada u pozadini svira glazba iz Super Mario igara. No, znam da Maria nije jednostavno voljeti. Za razliku od nekih prijašnjih vremena kada smo ga igrali na raznim imitacijama Nintendovih konzola i gledali crtanu seriju na TV-u, danas je pristup Mariu ograđen. Ako izuzmemo Super Mario Run za mobitele, govorimo o najstarijem ekskluzivnom serijalu na tržištu.
Druga stvar, Mario nije odrastao zajedno s vama, tako da onaj tko ga nikada nije igrao obično ima predrasudu da su to igre za djecu. Ili da se bolje izrazim – ima predrasudu da je loše što su Super Mario igre djetinjaste. A postoji samo jedna gora stvar od lošeg djetinjstva: kad zaboravite da ste jednom bili dijete. Recimo da je Super Mario Odyssey preporučeni tretman za tu dijagnozu. Da, djetinjast je – i to mu je najbolja karakteristika s kojom možete biti sigurni da nikad nije dosadan.
Zanimljivo je kako Mario isto ne bi mogao reći za nas. Njegov posjet New Donk Cityju u Odysseyu, koji je jasna aluzija na New York, u jednom ga trenutku stavlja u ulicu s hrpom ljudi koji se ondje gužvaju u sivim odijelima. Umjesto da se izgubi u gomili, Mario ima zadatak što prije stići na kraj ulice skačući po glavama virtualnih čovječuljaka i njihovim užurbanim životima. New Donk je pritom najveći i najdetaljniji level u svim dosadašnjim Super Mario igrama te ga je pravi gušt istraživati; što zbog maštovitog dizajna, što zbog vizualne raskoši.
New Donk City je najveći i najdetaljniji level u svim dosadašnjim Super Mario igrama te ga je pravi gušt istraživati.
Jedan je to od 14 svjetova koje ćete posjetiti ganjajući Bowsera. U ovom trenutku već bih se začudio da je Nintendo osmislio nešto originalniji zaplet od toga da Bowser otima princezu Peach, ali čuđenje mi nije prešlo preko lica. Ne mislim da je katastrofa što se priča u Super Mariu nije pomakla dalje od istog zapleta zadnjih tridesetak godina, dok je Zelda u međuvremenu progovorila, a Disney prepričao svoje klasike minimalno dvaput uz stalne varijacije u priči.
Međutim, smatram da je konceptom putovanja po različitim kraljevstvima propuštena prilika da kulture tih kraljevstava bolje upoznamo iz prve ruke, a ne samo kroz tekst u brošuri. New Donk je zapravo jedino kraljevstvo koje sam kroz opcionalni festival doživio u potpunosti. Svugdje drugdje bio sam tek u prolazu. Osim toga, nadao sam se da će odnekud iskočiti više poznatih likova poput Luigija, Yoshija i Koopalingsa, ali to se izuzev jednog kratkog kamea nije dogodilo. Jedini značajni novi lik je Cappy, vaš pomoćnik koji je ujedno i najveća inovacija u Odysseyju.
Putovanjem po različitim kraljevstvima propuštena je prilika da kulture tih kraljevstava bolje upoznamo iz prve ruke, a ne ponajprije kroz tekstualnu brošuru.
Vaša kapa zvana Cappy služi za udaranje objekata i protivnika, a nad pojedinima možete i preuzeti kontrolu kada Cappy sleti na njih. Pored klasičnog skakanja i skupljanja novčića, kontroliranje drugih likova je osnova gameplayja u Odysseyju. Svaki lik ima svoje specifične sposobnosti, npr. s gusjenicom se možete razvući do udaljenih mjesta, s gušterom možete lebdjeti, a topovskom kuglom rušiti zidove.
Sve te različite sposobnosti koriste se kako bi gameplay ostao svjež i na svakom novom mjestu ponudio nešto malo drugačije. U kombinaciji s odličnim mini-igrama koje bi bez problema mogle biti razrađene u zasebne naslove, Odyssey je igra uz koju sati lete, a od Joycona se teško odlijepiti. Zbog toga joj mirne duše opraštam što nije drastično inovativnija od prijašnjih, kao što je svojedobno bio Galaxy serijal.
Odyssey je igra uz koju sati lete, a od Joycona se teško odlijepiti.
Kako sam se primicao kraju igre, imao sam dojam da bi ju mogla mučiti kratkoća, i to ne iz razloga što nema dovoljno sadržaja, nego suprotno – jer ima taman toliko da ću uvijek željeti još više, poslije svakog novog svijeta sljedeći. Na moju sreću, kraj se malo otegnuo, a Nintendo je odlučio nagraditi marljive igrače zadatkom otključavanja dodatnog kraljevstva nakon završetka same priče. S obzirom da sam se u sva prošla kraljevstva ionako htio vratiti, nisam mogao biti zadovoljniji endgame sadržajem. Na kraju mogu zaključiti da se uz 15-ak sati glavne priče Super Mario Odysseyju naknadno može dodati barem još desetak.
Jedan od razloga zašto sam se na već prijeđena kraljevstva htio vratiti jest taj što u potrazi za skrivenim mjesecima mogu uživati u izvanserijskom dizajnu levela. Doista, nitko to u žanru platformera ne radi poput Nintenda čiji zaposlenici imaju fantastičan osjećaj za postavljanje prepreka i stvaranje prostora između njih.
Nitko platformere ne dizajnira toliko dobro kao Nintendo.
Primjerice, imate dionicu u kojoj Mario mora izbjegavati prepreke na tlu koje ga prate. Isprva imate više prepreka na većem prostoru tako da se morate stalno kretati. Kada ih prijeđete imate prostor koji tu da igrač uhvati predah. Nakon toga vas čeka manje prepreka, ali na užem prostoru, da bi sve kulminiralo jednom preprekom, ali tako da ju više ne možete izbjeći nego ju morate iskoristiti kako biste došli na visinu s koje ćete skočiti do završne lokacije.
Odyssey u suštini nije teška igra i nema dijelova od kojih biste si najradije počupali kosu. Frustracije su uklonjene i time što više nema klasičnih „života“ ni game overa, nego Mario gubi samo novčiće koji ionako nisu neophodni za napredak u igri. Štoviše, ako igrate uz uključen mod asistencije, onda nećete morati ponavljati ni zadnju dionicu jer ćete nastaviti tamo gdje ste stali bez ikakvog prekidanja igre, kao u Super Mario Runu.
Odyssey je u pravilu dosta lagana igra jer više nema gubljenja života ni game over ekrana.
Mislim da je ovo vrlo pristupačna opcija zahvaljujući kojoj Odyssey možete igrati i s najmlađim gamerima. Switch je taman pogodan jer za kooperativnu igru u dvoje već imate sve što vam je potrebno, a dva Joycona svakom igraču daju dosta kontrole, tako da jednako važnu ulogu ima i onaj koji upravlja Mariom i onaj koji kontrolira Cappyja.
Doduše, podrška za dva igrača na taj način ostavila je traga i na kontrolama u solo modu. Umjesto da za različite vrste skoka koristite dvije različite tipke, skokovi se izvode u kombinaciji s tipkom koja se koristi i za još dvije akcije ovisno jeste li na zemlji ili u zraku.
Neki bi se potezi mogli lakše izvesti da na su mapirani na različite tipke, a ovako imamo po dva para tipki koje služe za identičnu stvar. Tek u modu za dvoje igrača dobivaju drugačiju funkcionalnost, primarno za kontroliranje kamere jer time gubite funkciju analogne palice. Nije to veliki minus, ali ako se budete pitali zašto su kontrole takve i zašto se morate malo pomučiti s određenim skokovima – to je obrazloženje, i po mom mišljenju prihvatljiv kompromis.
Igra je s vizualne strane šarmantna, čak i u trenutcima kada se vraća u svoje 2D porijeklo. Dizajn likova i svijeta nije se uozbiljio pokraj činjenice da Mario u New Donku trčkara uz modele „stvarnih ljudi“, što je dobra stvar jer je igra prepuna simpatičnog vizualnog humora. Primjerice, svaki protivnik dobije brkove kad ga Cappy preuzme, Mario šuta okolne predmete dok trči, itd.
Dizajn likova i svijeta nije se uozbiljio pokraj činjenice da Mario u New Donku trčkara uz modele stvarnih ljudi.
S tehničke strane, igra ima nekih impresivnih i manje očaravajućih trenutaka, no drži stabilnih 60 sličica po sekundi i to je najvažnije od svega. U handheld modu izgleda nešto nazubljenije nego na TV-u, a bateriju konzole može isprazniti za otprilike dva i pol sata igranja.
Za zaključak ne treba biti pametan ako ste vlasnik Switch konzole. Super Mario Odyssey je jedna od onih igara zbog koje ste Nintendovu konzolu i kupili. Vi unaprijed znate da vas Mario neće iznevjeriti. Isplati li se kupovati Switch samo da biste doživjeli Odyssey? Mislim da nijednu konzolu nije isplativo kupovati samo zbog jedne igre, ali imajte na umu da Super Mario ima neke odlike koje nećete pronaći u drugim igrama platformerskog žanra na drugim konzolama.
Tu prije svega mislim na Nintendov istančani osjećaj za dizajn levela, kao i mantru: „igra mora biti zanimljiva“ koja je u ovom slučaju ostvarena kroz veliku raznovrsnost levela i mehanika. Odyssey je u tom pogledu isplativa investicija, pogotovo kad uračunate da je istovremeno i kooperativna igra ako ju tako želite igrati. Na kraju krajeva, ovo je rijetki primjer one igre koja će vas na trenutak vratiti u dane istinske zabave, dok ste još bili dovoljno djetinjasti da ste u ovakvim stvarima mogli uživati.
