Moj djed nije živio u feudalnom dobu, ali je kao seljak preživljavao od prirode i u svojim mladim danima vodio avanturistički život. Nije se, srećom, borio protiv zmajeva ni vjetrenjača, nego je pješačio na vašar po tridesetak kilometara, samo s komadićem suhe palente za užinu. Pričao bi kako je znao spavati dok je hodao. Tu i tamo se trgnuo i pomolio pred križanjima jer je dobro poznato da tamo đavoli vrebaju u zasjedi.
Pješačiti tridesetak kilometara do vašara nije bogzna kakva epska pustolovina. No, u današnje vrijeme ja takvo što romantiziram. U moderno vrijeme meni pametni telefon unaprijed kaže koliko će mi vremena kojom rutom trebati do obližnjeg a i pritom me obavijesti da će u 13:21 početi padati kiša, da je posjećenost vašara blago povišena u 14 sati, izbaci mi listu pekarnica koje mogu posjetiti ako ogladnim na putu, izračuna mi koliko ću kalorija izgubiti, ponudi mi check-in kad stignem na destinaciju i mogućnost dijeljenja te ŽIVOTNE PRIČE s mojim sljedbenicima.
Takav pregršt informacija i mogućnosti na dohvatu ruke ubija neizvjesnost nepoznatoga, u zadnje vrijeme čak i u videoigrama. Pred tobom su nepoznata i neistražena prostranstva drevnog Egipta, a čim otvoriš mapu igra te obavještava: ovdje su ti protivnici levela 20-25. Kako je pošteno da ja to znam? Jesam li ja bogomdan samo zato što sam igrač? Kingdom Come: Deliverance je RPG naslov koji je u tom pogledu pravo osvježenje, nekima možda čak i hladan tuš. Zapravo, ne samo u pogledu suzdržanosti pri informiranju igrača, nego i od postavljanja istoga u povlaštenu ulogu samo zato što kontrolira protagonista priče.
U ovoj igri bio sam Henry od Skalitza, momak koji nije vidio svijeta dalje od rodnog sela, fakin koji spava do podne, a ni mača ne zna držati. Henryjev život promijenio se kada su mu kumanske trupe kralja Žigmunda Luksemburškog pobile sve drago i poznato, a od tada se našao u nemilosti plemića koji su ga gledali s visoka, kao da je prljav i da smrdi. Istini za volju, bio sam zmazan, a i zaudarao sam gore od seoske krmače.
Henryjevi motivi za odmazdu bili su snažno utemeljeni i držali su me čitavo vrijeme usprkos tome što su osvetničke priče pomalo klišej. Najznačajnija promjena našla se u tome što sam bio obični i nebitni nitko, a ne heroj ulice koji će promijeniti baš čitavi svijet. U ovoj igri prvo sam se morao dokazati, u inat svim likovima koji su smatrali da sam imbecil. A budimo realni, malo sam i bio idiot koji ni strijelu iz luka nije znao ispucati. Ni čitati nisam znao jer me nije školovalo. Ali, imao sam plan, morao sam biti pametniji od svih.
Plan je bio otpješačiti dalje od mjesta gdje svi pljuju po meni. I otišao sam, praznog želudca, putem u šumi naletio na zeca. Gledam ja zeca, gleda on mene, rek’o dođi ‘vamo da te podragim. Zamahnu ja štapom, promaši zečinu kao da sam proteklih deset godina udarao protivnike sa zaključanom kamerom. Trči za njim – uteče, majku mu! Vratih se na put, eno ga drugi! Trči ponovo, uteče mi i taj! Dođoh do selendre, konj odsedlan, nema šanse da utekne. Nigdje nikog, ma samo ću ga kratko posuditi.
Nisam se pokolebao vidjevši da je kljuse crne boje, iako su mi stari pričali kako đavo voli crnu marvu. Na moju sreću, kljuse me odvelo u smjeru jednog kampa gdje se mom Henryju napokon posrećilo u životu. Nabasah na mač svetog Jurja! Pa zar ja, seljo-beljo, baksuz-baja, zgubidan i junfer? Slava tebi Kriste u izvedbi Leta 3! Naravno, gospodin djeluje misterioznim putevima pa moj Henry ne mogaše ni zamahnuti mačem svetog Jurja bez da se uspuše kao da radi vježbe s Renatom Sopek. Ništa mi drugo nije preostalo nego da mač prodam za velike pare. Tako i bijaše, a onda otiđoh u banju i platih si pošteno žensko da me opere.
No, ubrzo shvatih da se s mojom odjećom nisu isprali i grijesi prošlosti pa me po izlasku dočekala straža koja je nekako znala da sam ukrao konja iz susjednog sela. Prvo sam pomislio da je to nemoguće, a onda mi kolega Cole/10 ukaza da takav običaj širenja optužbi nije neobičan ni za naša sela gdje svatko zna sve o svakome, a vijesti putuju brže od HŽ-ovih vlakova. Rekoh hajd, kad je već autentično, platit ću da ne odem u zatvor iako nisam političar. Srećom, novac me nije iskvario pa sam krao i dalje, ali samo od bogatih – jer siromašni ionako nisu imali ništa vrijedno.
Kad je moj Henry stao na svoje noge i dobio osnovnu vitešku obuku, napokon krenuh u široki bijeli svijet stare Češke. Brzo sam uvidio da nisam dorastao oklopljenim protivnicima mano a mano, ali mi je zato bio osobiti gušt zabijati im strijele u leđa. Ne mogu oni mog Henryja sprijeda koliko on njih može otraga! Ni zečine mi više nisu mogle umaći, a i konja sam vlastitog nabavio. Odjenuh kljuse svečanije negoli sebe! Svakakve avanture doživjeh, od blejanja s popom po livadi do ravnanja sijena tuđim ženama.
I dan danas žalim za prodanim mačem svetog Jurja.
Ako vam sve ovo zvuči romantičarski, to je zato što to i doista jest. Moje druženje s Kingdom Come: Deliverance bilo je daleko od idiličnog zbog nekoliko temeljnih problema koji stvaraju prepreke u igri. Kao prvo i prije svega, ovo je vrlo ambiciozan naslov otvorenog svijeta koji povremeno puca po šavovima. Nagledao sam se i naslušao svakakvih bugova i poremećaja u Kingdomu – od zapinjanja u prolazima, preko likova koji su prolazili jedni kroz druge, do pucanja zvuka i ponavljanja istoga nakon što je trebao završiti.
Olakotna je okolnost donekle što se na većinu bugova ovdje možete samo nasmijati. Leteća krava je smiješna, jednako kao i konj koji zapne u zidu. Međutim, ima Kingdom Come i svojih problematičnih bugova, tipa da likovi usred questa jednostavno odbijaju reagirati, ili se primjerice ne pojavljuju tamo gdje bi trebali. Nekoliko sporednih zadataka u igri jednostavno nisam mogao dovršiti jer se likovi nisu nalazili tamo gdje su trebali, a kad sam ih našao na drugoj lokaciji, više nisu registrirali da su mi ikada dali ikakav zadatak. Kod nekoliko glavnih zadataka lutao sam bespomoćno jer se igra zblesirala i nije mi pustila animaciju koju je trebala pustiti.
Većina bugova u igri je humoristične naravi, ali dogodi se i da likovi važni za vaš zadatak jednostavno odbiju reagirati kako bi trebali.
Ok, događa se i najboljima, a bugovi će s vremenom biti pokrpani. Međutim, Kingdom Come ima još jednu kardinalnu prepreku zbog kojih ti bugovi strše iznad kompletnog iskustva. Naime, ova igra vam ne dopušta da snimite poziciju kad vas je volja. Točnije rečeno, dopušta – ako imate vrlo rijedak i skup napitak koji vas potom kažnjava tako da vaš lik postaje pijan, što se manifestira mućenjem slike i smanjivanjem određenih statistika.
Igrač je stoga najčešće prepušten na milost i nemilost autosave sustava koji vam uglavnom snima poziciju prije početka nekog zadatka i na kraju istoga. Zadaci se znaju rastegnuti na više od pola sata, tako da jednom greškom možete izgubiti nekoliko sati igranja. I to ne svojom greškom već je dovoljno da se igra sama zblesira tako da se npr. ne možete popeti ljestvama kojima biste se trebali popeti. I onda ste prisiljeni vratiti na poziciju koja je snimljena prije nekih pola sata.
Zadaci se znaju rastegnuti na više od pola sata igranja, a sustav snimanja je vrlo ograničen.
Ovakav sustav snimanja pozicije vjerojatno je dizajniran kako bi igrače spriječio od „varanja“, odnosno ponovnog pokušavanja kad ih igra uhvati u neuspjehu i kazni za to. Međutim, to je stvorilo potpuno drugačiji problem pa su developeri već obećali poraditi na njemu. Što se igrača na PC-u tiče ovo se može riješiti prilično jednostavno – korisničkom modifikacijom, pa bi u startu bilo lijepo da se ograničavanje snimanja i na konzolama ponudi kao opcija, a ne kao jedini mogući sustav.
Verzija za PC ima veliku prednost nad konzolaškima upravo zbog te podrške za modove kojom se može riješiti većina spornih mehanika. Ipak, verzija za PC je istovremeno i najslabije optimizirana. Bez obzira kakvu konfiguraciju imali, trenutno je jako teško držati stabilnu izvedbu u ovoj igri. I to bi se s vremenom moglo popraviti, no u nekakvom srednjem rangu još uvijek bilježimo padove performansi ispod 30 sličica po sekundi. A ako ćemo iskreno, igra ne izgleda toliko dobro da bi išta od toga bilo opravdano.
Verzija za PC vrti se glatko koliko je glatko i kotrljanje niz stepenice.
Zna Kingdom Come izgledati nevjerojatno, ali to je češće do vizualnog dizajna i načina na koji je svijet prezentiran. Reći ću kako ova igra ima uvjerljivo najprirodniji prikaz šume koji sam ikada vidio, a to kažem kao tip koji rado provodi svoje vrijeme po šumskim krajolicima. Događalo mi se da u Kingdom Come češće izlazim iz neke šume tražeći čistinu nego gledajući na mapu. Događalo mi se da mi potoci bolje služe kao smjernica nego blejanje u kompas.
Svijet u Kingdom Come: Deliverance napravljen je vrlo temeljito i smisleno. Nećete u njemu naći niz raznovrsnih regija, ali ima nešto privlačno i specifično u svakom selu koje vas vidi. Tome doprinosi i specifičan način kretanja između lokacija. Možete i ovdje „brzo putovati“ između mjesta koje jednom otkrijete. No, prije svakog putovanja u obzir morate uzeti energiju svog lika i šansu da će vas na putu netko možda zaskočiti. Katkad su zasjede neprilika, ali nekad vam se iz toga može i posrećiti. Npr. naletite na viteza koji vas izazove, pa ako ga pobijedite, on vam ustupi vrijedan komad oklopa.
Prije svakog putovanja po mapi valja uzeti u obzir opasnosti zasjeda.
Kingdom Come: Deliverance ima tu određenu dozu realističnosti u kojoj svog lika morate povremeno hraniti i gdje svu opremu morate držati sređenom. Ako niste prljavi, vaš lik ostavlja bolji dojam na svoje sugovornike, što mu otvara određene pogodnosti. Doduše, nekad se s tom realističnošću i pretjeruje. Primjerice, oderete zeca na lovištu koje je u posjedu nekog vazala i svi znaju ste to zečje krzno ukrali, odnosno nabavili tamo gdje niste smjeli. Prema logici ove igre svi mogu prepoznati gdje je koji zec oderan.
Može se reći da je igra pretjerano realistična i u mehanici ciljanja lukom kod kojega nema nikakvog ciljnika. Tu bi opet dobro došla opcija za prikaz istoga (u PC verziji postoji naredba za takvo što, no konzolaši su ostali kratkih rukava), pogotovo zato što nasred ekrana većinu vremena ionako vidimo krupnu žutu točku što zasigurno nije autentično pa je svejedno tu zato što je u pitanju samo videoigra. Nadalje, mehanika otključavanja brava također je podosta komplicirana, prvenstveno na kontroleru gdje se daleko teže izvodi nego uz kombinaciju miša i tipkovnice. I to je nešto na čemu će developer poraditi u budućnosti, ali do daljnjega ostaje izvor frustracije.
Određene mehanike značajno se teže izvode ako igrate na kontroleru.
S druge strane, sustav mačevanja je zaista odličan i donekle inovativan. U njemu se krije razlog zašto je ova igra zaključana na pogled iz prvog lica, s obzirom na to da ovdje morate pratiti položaj svog protivnika te se prilagođavati istome. Postoje dvije vrste napada (rez i ubod), ali svaki možete izvesti u šest smjerova. Dakako, napade možete i kombinirati, ali najvažnije je prvo razmišljati o obrani jer vas protivnici ovdje mogu sasjeći u 3-4 udarca. Svaka borba stoga je napeta i izazovna dok pokušavate iznenaditi svog protivnika mijenjajući smjer udarca. Npr. držite mač u poziciji jugozapada, a onda zamahnete sa sjeverozapada.
Dobra je stvar što Kingdom Come igrača tjera na savladavanje mehanika kroz praksu. Drugim riječima, da biste postali bolji u duelima, jedini način za to jest da uzmete mač u ruke. Ne možete npr. riješiti neki zadatak krađom pa dobiti iskustvo kojim ćete si poboljšati mačevanje. Sustav funkcionira slično kao u Elder Scrolls igrama te igraču nudi dosta korisna poboljšanja i nove vještine. Uglavnom te vještine dolaze i s protutežom, pa npr. ako aktivirate Highborn pogodnost koja vam pomaže u razgovoru s plemićima, onda ne možete aktivirati Lowborn pogodnost zbog koje se bolje razumijete sa seljacima.
Svi ovi sustavi čine Kingdom Come: Deliverance vrhunskom avanturom dok funkcioniraju kako je zamišljeno. No, trebate biti spremni i za nepredviđene situacije u kojima će vas igra primjerice usred borbe lansirati visoko u zrak iz čista mira. Ne postoje zapisi da se takvo što doista događalo u Srednjem vijeku, ali ovdje stvari imaju tendenciju gravitiranja prema nesvakidašnjem. S tehničke strane nisam siguran da je CryEngine dobar odabir za temelj ove igre jer će zbog njegovih ograničenja neke stvari ostati problematične i nakon tko zna koliko zakrpa. Dobar dio problema naposljetku će biti riješen, ali ostat će male tehničke smetnje kao što je npr. pauza s crnim ekranom od nekoliko sekundi prije svakog ulaska u interaktivnih dijalog s likovima.
Takve stvari nisu nešto što uništava kompletnu sliku o ovoj igri, ali upućuju na činjenicu da ju njezine ambicije sputavaju, najčešće u tehničkom smislu. Najbolji savjet je da ovu igru zaigrate u verziji za PC, obavezno na SSD disku i uz nekoliko korisničkih modifikacija. U tom slučaju Kingdom Come: Deliverance postaje nešto jedinstveno u trenutnoj ponudi; avantura s temeljnim vrijednostima pustolovine u kojoj vam mogu uzeti čast, ali ne i ponos. Sve i da pokušaju, dobit će – po nosu.
