Makljaža hordi i kulersko sjeckanje divovskih orkova! Akrobatsko penjanje i skakanje po krovovima! Zvuči dobro, zar ne? Iako Extinction kao takav glasi prilično ozbiljno, pa tako i zabavno, znam da ga je lako zaobići zbog njegovog neozbiljnog crtanog stila. No to je zapravo Extinctionov najmanji problem, jer ispod obećavajućeg koncepta i neke žestoke akcije, kriju se monotone sitnice koje iz minute u minutu samo ponavljate.
Moglo bi se zato reći da je Extinction jedan od onih u kojem mozak vodite na pašu te da dobar dio njega “nije toliko važan”, no radi njegove visoke početne cijene iskreno bih se zabrinuo kada bi mi ga netko na takav način pokušao uvaliti. Pogledajmo zato malo dublje kako je taj Extinction ispao.
U Extinctionu igrate u ulozi Avila, posljednjeg “Sentinela” koji jedini posjeduje moć suprotstaviti se zlim silama Raveniija – svojevrsnih orkova koji nemilosrdno nastavljaju invaziju na ljudsku kraljevinu. S time na umu, većinu ćete vremena ovdje provoditi spašavajući građane tako da im na unaprijed zacrtanim koordinatama otvarate portale za bijeg. Na putu do tog cilja trčat ćete kroz napuštene ulice i mlatiti zalutale gobline sve dok ne napunite vlastiti “rune power” kako bi divovima konačno cijepali nogice, rukice i glavice.
Neka teta čarobnica također vam “pomaže” iza kulisa dok im vi po milijunti put odvraćate pažnju, a samim time bogatu radnju uopće nećete doživjeti koliko će vam se ista samo usput spomenuti. Ta se priča ionako konstantno samo vrti u krug, stoga je najbolje zaboraviti da uopće i postoji.
Priča se konstantno vrti u krug, stoga najbolje zaboraviti da uopće i postoji.
I to je zapravo to. Ozbiljno. Dalje ni ne morate čitati jer vam je igranje Extinctiona kao da ovaj tekst ponovno pročitate još 30 puta, a sve što slijedi ionako će samo ići nizbrdo. Prvih pola sata je donekle zgodno, a onda shvatite da ćete tih pola sata ponavljati sljedećih 10 ili 20, ako ne i više. Ono možda najgore je da većinom postoji samo jedan jedini model protivnika koji dolazi u malom, velikom, zelenom ili crvenom obliku. Kasnije se pojave i neki s krilima, no oni su od zanemarive važnosti jer su tu tek toliko da vam troše vrijeme umjesto da vam ponude neki zabavan izazov.
Extinctionov glavni trik zato je možda nešto sasvim drugo – njegov proceduralni način stvaranje levela i terena. Rekoh možda, jer nije ni to. Kako se naravno i tu radi o samo jednoj jedinoj mogućoj vrsti lokacije, time ne samo da je sve uvijek isto, također je sve uvijek i jednako nebitno.
Svi su leveli inače poštenih veličina, no dok su veliki i otvoreni leveli obično dobrodošli, ovdje su isto tako i dio problema. To je zato što se u Extinctionu sve uvijek temelji na nekom vremenskom ograničenju. Misiju gubite kada je čitav grad uništen, odnosno ako čudovišta nedovoljno brzo zatučete, a umirujući pak samo gubite vrijeme potrebno za “respawn”.
Upravo taj tempo je osnovni dio gameplaya u kojem je ciljana ideja bila da balansirate “kada” i “gdje” biti u danom trenutku, i ako to uparimo s konceptom proceduralnih levela možemo vidjeti što se tu htjelo postići. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je Extinction prilično anemičan zbog čega brzo dosadi, jer kamo god da se uputite radit ćete sasvim istu stvar na sasvim istom mjestu – otvarati portale civilima i rezati smrdljive noge u pustinjskom gradiću među kanjonima. Neke ćete misije zato možda proći u dvije minute dok ćete ostale ponavljati i po dvadesetak puta, sve dok ne budete te sreće da vam se sustav slučajnosti ne posloži po volji.
Ali, tek se trebam dotaknuti onog najvažnijeg– penjanja po divovima. Ako se ne planirate pentrati isključivo po njihovim leđima, možete odmah na to zaboraviti. Penjanje je jedna sasvim ljepljiva stvar koja u ključnim trenucima često “puca” zbog neravne geometrije, a primiti se ionako možete samo za specifične površine. Pritom se Avil automatski sam krene penjati, i to pravocrtno gore bez ikakvih mogućih korekcija.
Ako ste to započeli divu na prsima, očekujte da će zapeti pod bradom, a slično vrijedi i za sve ostale maštovite putanje koje vam padnu na pamet. Inače, Avil trči kao da je na klizaljkama ali pritom poput psa koji želi piškiti zapinje za svako stablo. U zraku se pak odbija kao kuglica u fliperu jer je netko imao odličnu ideju da svako drvo služi i kao odskočna daska.
Teško je u tim situacijama zapravo išta pohvatati, pogotovo kada pri visinama pokušavate divu razbiti kacigu dok je on još u pokretu jer ima neranjiva stopala. Sve je to još više iritirajuće kada u obzir uzmete da ste stalno u žurbi, da dok po peti put padate na tlo neka druga dva diva uništavaju grad na sasvim drugoj polovici svijeta.
Penjanje je jedna sasvim ljepljiva stvar koja u ključnim trenutcima često “puca” zbog neravne geometrije.
Svaka sljedeća misija pak je repriza one prošle, a jedina i glavna razlika koju Extinction nudi je kombinacija oklopa u kojoj se divovi mogu pojaviti. One najslabije – drvene, trgat ćete jednim zamahom dok će za one metalne biti potrebno čak dva udarca. Zlatni oklop zato će biti zaključan s nekoliko lokota koje najprije treba locirati, a dosta dublje u igru pojavit će ih se još nekoliko koji će silnu repeticiju samo još dalje rastezati.
Ali, bez brige, to je ionako nešto što će samo oni najuporniji doživjeti. Guranje dalje još je manje zanimljivo jer nekih novih oružja ili sposobnosti koje bi ste mogli otključati uopće nema. Sav napredak tu je baziran na konceptu da npr. skačete 10% više, da imate 10% više zdravlja ili slične takve pasivnosti koje uopće ne mijenjaju početnu rutinu.
Ako ste jedan od onih koji misle da bi mogli uživati u samom promatranju divova koji ruše grad, pogodite što? Ni to ovdje nije impresivan prizor, jer čim ih dotaknu zgrade se pretvaraju u prašinu.
Zaboravite stoga na fiziku, na nekakve cigle koje bi se rušile jer Extinction to naravno nema.
Zapravo kad malo bolje promislim, teško je u Extinctionu išta izdvojiti kao nešto vrijedno ikakve pažnje. Ništa od ovoga zapravo nije ni nešto revolucionarno kako se radi o jeftinoj kopiji popularnog Attack on Titana, ali ono što Extinction jest zato je prilično plitak. I skup. Jako skup. A tu je i “season pass” od još dodatnih deset eura.
E sad, da se ovo čudovište nudi za šestinu svoje tražene svote još bi mu i progledali kroz te neke sitnice, ali kako stvari stoje te su iritantne sitnice jedino što ima. I baš kao što je Igor spomenuo u komentaru iznad, Extinction se zbilja doima kao neka mobilna igra koja nam se nudi po bolesno visokoj cijeni. Svejedno, jer čak i kad bih ga mogao zaigrati dok čekam da me zubarica prozove na red, mislim da bih se radije ipak samo odrekao anestezije i prepustio zubobolji.
