Originalni Crackdown bio je jedna od prvih igara za Xbox 360. Ne samo da je imao tu prednost, već je bio i jedna od rijetkih igara otvorenog svijeta gdje smo mogli postati pravi pravcati superheroj. Danas je situacija na tržištu znatno drugačija. Igre su značajno evoluirale, a superheroji i otvoreni svjetovi doslovno iskaču iz paštete. Proizvođačima postaje sve teže inovirati i često smo svjedoci formulaičnih nastavaka s minimalnim promjenama u odnosu na prethodnike. Crackdown 3 uzima taj problem i vraća se još pokoji korak unatrag. Natrag u 2007. godinu.
Prevarili ste se ako ste gajili nadu kako će Crackdown 3 nastaviti koliko-toliko intrigantnu priču u kojoj je agencija zapravo zli entitet čitavog univerzuma. Ona je ovdje zapravo poput lošeg filma B kategorije, a jedino što ju nekako „drži“ je pojava energetičnog Terry Crewsa koji u igri „glumi“ sebe.
Iako vam igra na izbor stavlja različite agente koji imaju drugačije statistike u određenim vještinama – razlike među njima su minimalne i jedva primjetne. Pošto se sve na kraju sve svodi na kozmetiku, vjerujem kako će 90% igrača odabrati upravo Crewsa prije nego nekog generičnog agenta. Većinu kratkih filmića koji pojašnjavaju slabu priču možete bezbrižno preskočiti bez da vam to imalo umanji iskustvo igranja. Imate jasno prikazanu hijerarhiju bossova, a izvršavanjem misija na mapi vam se otvara mogućnost da se s njima sukobite. Kraj priče.
Priča Crackdowna je poput lošeg filma B kategorije i moguće ju je u potpunosti ignorirati bez da to umanji iskustvo igranja.
Nakon izlaska iz okova kratkog tutoriala, igra vam u potpunosti prepušta odluku kojim redoslijedom želite tamaniti šefove. New Providence je opsegom malen grad, ali nadoknađuje to činjenicom da je vrlo vertikalan. Iako sadrži nekoliko siromašnih četvrti s niskim daščarama, uglavnom je sačinjen od visokih, neonom okupanih zgrada, nebodera i tornjeva. Premda u cjelini dobro izgleda, uopće ne ostavlja dojam živućeg grada. U njemu nema ništa zanimljivo ili vrijedno istraživanja. Ulice su mu prazne, nedostaje mu interaktivnosti, a jedino mu u prilog idu šarene cel-shaded vizuale.
Navedena vertikalnost također je jedna od svijetlih točaka igre, a ista ne predstavlja nikakav problem za vašeg super-agenta s obzirom na sve njegove sposobnosti. One su podijeljene u nekoliko kategorija – onu koja određuje brzinu kretanja i visinu skakanja, snagu i zdravlje agenta, efektivnosti oružja i eksploziva te upravljanje vozilima. Većina ih može biti nadograđena šest puta, a to uglavnom radite korištenjem te sposobnosti. Iznimka je jedino vještina agentovog kretanja koju nadograđujete zaraznim skupljanjem zelenih kugli raštrkanih gradom.
Otvoreni svijet Crackdowna je isprazan, a jedini razlog za njegovo istraživanje su zelene kugle koje poboljšavaju sposobnosti agenta.
Upravo je korištenje navedenih sposobnosti glavni izvor zabave u Crackdownu 3. Ostatak igre se svodi na aktivnosti kroz koje možete nadograditi agenta. Ima tu svega od oslobađanja zatvorenika i željezničkih postaja do uništavanja tvornica i obrambenih utvrda. Vaš pristup je zapravo jedino što te misije izdiže iz ralja repetitivnosti. U tom će vam pomoći širok asortiman iznenađujuće zabavnog naoružanja. Svako oružje koje pokupite od neprijatelja instantno vam postaje dostupno u bazi. Koristi se svašta, od ledenih sačmarica i pratećih raketa pa sve do futurističkih snajpera ili generatora crnih rupa.
Obični protivnici nisu posebno maštoviti, a umjetna inteligencija im je takva da često samo bezglavo trčkaraju čekajući neizbježnu smrt. Igra ima i sustav automatskog ciljanja, a njegovo korištenje je dvosjekli mač. S jedne strane, on čini igru prelaganom za prelaženje, ali s druge strane, ako ga ne koristite, nije moguće pogoditi gotovo nikoga. Kako je Crackdown ipak nekakva fantazija moći, njegovo korištenje mi ipak nije toliko smetalo koliko sam mislio da hoće.
Nadnaravne sposobnosti agenata, fluidnost kretanja i širok asortiman oružja su najzabavniji elementi igre.
Borbe s boss protivnicima barem malo popravljaju dojam, ali ne zahtijevaju pretjerano drugačiji pristup od običnih protivnika. Zabavnija od borbe protiv njih mi je bila činjenica da se obično nalaze na vrhu nebodera pa je potrebno proračunato skakutati kako biste do njih uopće došli. Grad zapravo vrlo često funkcionira kao jedna platformerska zagonetka, a fluidnost agentovog kretanja skakutanje čini vrlo zabavnim.
Da se razumijemo, Crackdown 3 ne donosi ništa što već nije viđeno u prethodnim nastavcima ili drugim igrama. No, upravo je ta jednostavnost i pristupačnost njegova najveća snaga. Uništavate i nadograđujete lika sve dok dođe vrijeme da se suočite s boss protivnikom. Istu radnju ponavljate sve dok igru iscrpite sadržaja ili dok vam ne dosadi. Njena je trajnost usko vezana uz nadogradnje lika, a moguće je osjetiti i demotiviranost za nastavak igranja nakon što za određene sposobnosti dosegnete maksimalan level.
Igra brzo postane repetitivna, a svaki motiv za daljnje igranje prestaje kada nadogradite agentove sposobnosti do određene točke.
Kooperativni mod je očekivano zabavniji od solo igranja, međutim isti ne nudi nikakve specifičnosti koje bi začinile gameplay formulu. S obzirom da je na nižim razinama težine igra ekstremno lagana, dodatni igrač će taj problem samo pogoršati i igra će vam vrlo brzo dosaditi. Sve to, ako uopće uspijete probaviti činjenicu da je kooperativni mod zaključan na 30 FPS-a, makar vi igrali na PC-u u sjedištu NASA-e.
Velik dio u marketingu igre bio je mrežni multiplayer imena Wrecking Mode koji koristi procesorsku snagu Microsoftovih računala putem oblaka kako bi prikazao neviđenu razinu uništenja virtualnog grada. Isti se sastoji od dva moda: Agent Hunter i Territories. Oba vas bace u tim od pet igrača s potpuno nadograđenim agentima. U Agent Hunteru je cilj ubiti igrače iz protivničkog tima, ali vam igra za to da bod tek kada pokupite token na mjestu njihove smrti. U Territories modu je, s druge strane, potrebno zauzimati i braniti određene točke na mapi.
Muliplayer komponenta igre siromašna je sadržajem, a i prepuna tehničkih problema koji ju čine gotovo neigrivom.
Navedena PvP komponenta multiplayera zapravo je vrlo ograničena i dosadna. Modovi uopće nisu prilagođeni kako bi iskoristili pun potencijal uništivosti okoliša pa i inicijalni „wow“ efekt značajno opadne nakon već nekoliko partija. Gubitku interesa pomaže i činjenica kako građevine iza sebe nemaju apsolutno nikakvu težinu i ostavljaju dojam kao da su sazdane od stakla. Osim toga, mod za sada nema ni osnovnu funkcionalnost dodavanja prijatelja u tim, ne poznaje nikakav sustav progresije, a i nudi značajno manji arsenal oružja nego singleplayer komponenta.
Crackdown 3 u konačnici hoda utabanim stazama svojih prethodnika. Brojne odgode, kao i ono što je u konačnici isporučeno, pokazuju da ni sam Microsoft nije znao kako osvježiti ovu franšizu. Igra bi bila daleko uspješnija da je u konačnici nazvana „Crackdown Remastered“ te bi time eliminirala sva očekivanja koja sa sobom vuče najava novog, punokrvnog nastavka. Ovako ispada kao jedan forsirani nastavak u kojem su i malobrojne novine nerazrađene i razočaravajuće. Iako je povremeno zabavna, igra ne donosi ništa što bi opravdalo njenu kupnju po punoj cijeni. No, dati 70-tak kuna da ju zaigrate u sklopu Xbox Passa? Zašto ne.
Izvor: hcl.hr
