Znate kako to kod nas ide: Call of Duty je obično podijeljen na tri dijela pa i mi dijelimo posao recenziranja kako bi grupnim mozganjem došli do što pametnijeg zaključka. Nije nam to pomoglo da Modern Warfare recenziramo što brže, ali vam ipak dugujemo naše stručno mišljenje. Evo dakle što o igri misli tandem Žalac-Belan.
SINGLE-PLAYER PO ZORANU
Call of Duty je u svojim najboljim godinama pričao neke doista šokantne priče. U zadnje vrijeme te su priče postajale sve manje interesantne da bi situacija kulminirala izbacivanjem single-player kampanje iz Black Opsa 4. Ovogodišnji Modern Warfare ispravlja taj propust, iako kao šesnaesti Call of Duty ne nudi ništa što ranije nismo vidjeli. Realističan je Modern Warfare, povremeno šokantan u prikazu modernog ratovanja, ali istovremeno je i predvidivo arhaičan u svoj dizajnu, kako gameplaya tako i priče.
Priča Modern Warfare je najbolja kad se drži poante da vojnici moraju slijediti pravila čak i kad znaju da ta pravila nisu pravilna. Za pohvalu je što igra nastoji prikazati kako sukobe najčešće ne započinju ljudi s oružjem već političari i ostale interesne skupine. Likovi Modern Warfarea su interesantni, ponajprije u kontekstu poveznice s originalnom igrom iz 2007. koju otkrivate završetkom kampanje i prijelazom na kooperativni Spec-Ops mod. Međutim, nema ovdje nekih velikih prevrata kao u originalnoj MW trilogiji, a što se negativaca tiče oni su već klišeizirano zločesti Rusi i na to se sve svodi.
U gameplayu vas najvećim dijelom čeka stari format režirane akcije, na način da pratite nekog lika i on vam govori gdje trebate ići, što trebate raditi, na koji način i zbog čega. To vođenje igrača za ruku Call of Dutyju osigurava spektakularnu akciju, ali igraču uskraćuje mogućnost da gospodari svojim likom. Modern Warfare je i u 2019. igra u kojoj ne možete ići gdje vi želite ići, jer igra kaže da vi tamo ne trebate ići. Akcija je ovdje niz programiranih sekvenci i ako ste veteran Call of Dutyja vjerujem da bi vam takvo što moglo ubiti svaki pokušaj da igra bude realistična u svom prikazu ratovanja.
Naravno, ima Call of Duty svojih rijetkih trenutaka kad igrača pusti „s lanca“. U slučaju Modern Warfarea najbolje dolazi u misijama pred kraj kampanje. Predzadnja misija „Going Dark“ tako vam dopušta da sami pristupite malo većem kompleksu i da odaberete kojim ćete se rutama kretati. To mi je bio uvjerljivo najdraži dio igre, posebice u kombinaciji s oklopnim vozilom koje kruži po mapi. Dok sam se od tog vozila skrivao u mraku, imao sam osjećaj kao da igram horor naslov s nezaustavljivim protivnikom. Takvih stvari želim vidjeti što više u Call of Dutyju.
Ima Call of Duty svojih blistavih trenutaka kad igrača pusti „s lanca“, a u slučaju Modern Warfarea najbolje dolazi u misijama pred kraj kampanje.
Raznovrsnost zadataka ponovno je solidna u Modern Warfareu. Fale samo dionice s vožnjom, a sve ostalo je tu da fino balansira akciju i taktiziranje. Posebno su mi se svidjele SWAT-ovske misije u zatvorenim prostorima, gdje je brzo reagiranje ključno. Podsjetilo me to na Mile High Club misiju iz prvog Modern Warfarea. Razlog zašto su mi te misije bile dobre leži u neočekivanom postavljanju neprijatelja: neki se sakriju pod krevet, neki se pretvaraju da su civili, itd.
U tim misijama do izražaja dolazi izazovnost igre. Ne znam je li to do činjenice da CoD kampanju nisam igrao još od 2017., ali nekako mi se ovogodišnji Call of Duty učinio nemilosrdniji po pitanju težine. Sviđa mi se, zapravo, što je igra po tom pitanju realistična – neprijatelje eliminirate brzo, a ne kao u drugim pucačinama gdje morate stresti pola šaržera da biste ih srušili. Korištenje oružja u igri je odlično, a tu je dodano i nekoliko noviteta. Svako oružje možete prisloniti uz neku površinu kako biste dobili na stabilnosti, a od sada je moguće puniti municiju i dok nišanite kroz ciljnik. Sitni su to dodaci, ali ipak doprinose gameplayu na koristan način.
Neprijatelje eliminirate brzo, a ne kao u drugim pucačinama gdje morate stresti pola šaržera da biste ih srušili.
Prezentacijski gledano, Modern Warfare je jedna od najboljih igara ove godine, barem što se single-player kampanje tiče. Vizualno dominiraju različiti efekti, do te razine da sam u jednom trenutku pokušavao odgonetnuti kako su u ovoj igri izveli efekt vatre, odnosno plamena, koji je toliko realističan da je to zastrašujuće za mozak. Impresivan je i sustav osvjetljenja, a to kažem i bez da sam igru vidio u raytracing izdanju. Općenito misije po mraku, u kojima koristite NVG naočale, izgledaju nevjerojatno. Igor će se kasnije složiti sa mnom vezano uz multiplayer, no već se na prijelazu u kooperativni dio igre vidno osjeti pad u prezentacijskom pogledu.
SPEC-OPS
Kooperativni Spec-Ops mod u Modern Warfareu je zamišljen kao ekstenzija kampanje, iako bez konkretne priče, barem za sada jer bi priča trebala uslijediti kroz nove misije koje će se dijeliti besplatno. Međutim, nisam siguran da će zajednica igrača biti zagrijana za Spec-Ops jednako kao za klasični multiplayer. Zadaci u ovom modu nisu osobito zanimljivi jer samo trčite s jednog kraja mape na drugi i eliminirate protivnike/hakirate terminale. Misije jesu prilično izazovne, ali samo zato jer igra nemilosrdno štanca neprijatelje takvim ritmom da se tim ne stigne ni organizirati.
S jedne strane Spec-Ops donosi slobodu koju kampanja nema, a s druge strane nije baš najbolje balansiran. Misije traju dosta dugo, a tim je i razočaranje veće kad nakon pola sata igranja sve propadne. Takvim trajanjem kao da se nastoji prikriti relativno mali broj misija u ovom modu. Kao što sam već rekao, u budućnosti će ih biti dodano još, sve će dolaziti besplatno svim vlasnicima igre, ali trenutno je situacija takva da ne igrate više različitih misija nego više ponavljate jedne te iste. Postoji i zasebni Survival mod, ali imajte na umu da je on prvih godinu dana ekskluzivan za PlayStation 4 verziju.
MULTIPLAYER PO IGORU
Ne bi ovo bio Call of Duty bez robusnog multiplayera punog raznih mapa, oružja, bonusa i modova igranja. Modern Warfare u pogledu količine sadržaja nije razočarao, a i sama tematika modernog ratovanja, bez jet-packova i hodanja po zidovima, mogla bi biti dovoljna da privuče neke ogorčene stare igrače nazad u CoD. No, jedno je privući igrače tematikom, a sasvim drugo zadržati ih za ekranima.
Srećom, mislim da Modern Warfare u mulitplayeru sadrži i dovoljno zabave da vas zadrži uz ekrane duže vrijeme. Čak i u dobro poznatim (da ne kažem recikliranim) modovima poput Hardpointa, Team Deathmatcha, Dominationa ili Kill Confirmeda, Modern Warfare pruža za nijansu drugačiji osjećaj igranja od prijašnjih CoD naslova. Da se razumijemo, taj osjećaj je poznat – brza je to i dinamična pucačina kao što je CoD uvijek bio. Ipak, posebnosti Modern Warfarea očituju se u fluidnosti izvođenja svakog pokreta, izboru oružja te dodataka za ista, kao i u mapama na kojima se borite. Sve to pomaže stvoriti nešto ozbiljniji, zreliji i konkretniji osjećaj igranja.
Posebnosti Modern Warfarea očituju se u fluidnosti izvođenja svakog pokreta, izboru oružja te dodataka za ista, kao i u mapama na kojima se borite.
Tom osjećaju donekle pomaže i nova mogućnost postavljanja (čitaj: mountanja) gotovo svih oružja na razne zidove, rubove vrata i slično kako biste stabilizirali pušku dok ste u isto vrijeme pomalo zaklonjeni od neprijatelja. No da vam budem iskren – koristio sam tu mogućnost svega nekoliko puta i svaki put je loše završilo, za mene. Svakako trebam više prakse s time, jer znam da drugim igračima funkcionira dobro, ali takav element koji usporava dinamiku igre nije nešto čime uopće imam želju ovladati u jednom Call of Duty naslovu. Puno mi je draže sprintati uokolo po mapi i eventualno uklizati grupici neprijatelja pod noge te ih pokositi rafalnom paljbom iz nekog SMG-a. To su po meni ti posebni Call of Duty gušti, pogotovo kada tako naredate više eliminacija za redom.
Ono što značajnije izdvaja Modern Warfare od braće iz prošlosti novi su modovi igranja poput proširenog Ground Wara koji sada dopušta da se do 64 igrača bore na velikoj mapi za kontrolu nad pet ključnih točaka koristeći ne samo puške, već i vozila. Na papiru to zvuči kao neka kopija Battlefielda, ali u stvarnosti se radi o znatno drugačijoj igri. Ovdje nemate toliko široku lepezu vozila i letjelica na izbor. Na raspolaganju vam je tek nekoliko oklopnih vozila, odnosno tenkova, dok kojekakve letjelice dolaze u igru uglavnom u obliku povremenih killstreakova. Destrukcija okoliša postoji tek na razini ograda i drugih manjih predmeta na mapi, ali ne očekujte urušavanje kuća i rušenje zidova uz cestu u stilu Battlefielda. Osim toga, mape Ground Wara nisu baš za usporedbu s onima iz Battlefielda. Iako primaju isti broj igrača, znatno su manje – što nije loše ako vam se Battlefield nikada nije sviđao zbog predugog pješačenja od spawna do borbe.
Akcija u Ground Waru je konstantna i luda, kao što biste očekivali od Call of Dutyja – umire se brzo, a brzo se i respawna, dok killstreakovi dodaju sloj kaotičnosti preko svega toga. Sve to nije dobar temelj za balansirano esports natjecanje, ali može biti itekako zabavno kad igri pristupite opušteno. Osim toga, veće i otvorene mape Ground Wara mogu poslužiti kao dobar trening za vas što niste vješti sa snajperima. Jednostavno se klonite akcije i zacementirajte u obližnji grm sa snajperom u ruci. Vjerojatno ćete uspjeti skinuti nekoliko headshotova prije nego vas pokosi salva raketa neprijateljskog igrača koji je zaslužio takav killstreak. Moguće je i spawnati se na prijatelje iz squada, ali to je samo prečac do borbe, više nego pokušaj timskog igranja. Pravog timskog igranja ovdje u pravilu baš i nema, što nije toliko do samog Ground Wara koji to dopušta, koliko do samih igrača koji kao da na to u Call of Dutyju nisu navikli.
Pravog timskog igranja u Ground Waru baš i nema, što nije toliko do samog moda koji to dopušta, koliko do samih igrača.
Meni mnogo zanimljiviji novi mod je Gun Fight, a on je pak potpuna suprotnost Ground Waru, što dosta govori o rasponu iskustva kakav Modern Warfare pruža. Gun Fight mečevi stavljaju dva dvočlana tima igrača na vrlo malu mapu s ciljem da se jednostavno poubijaju ili osvoje zastavu na centru mape prije nego odbrojavanje završi. Igra se u rundama koje zbog brze prirode ovog moda s malim brojem igrača završavaju ponekad u svega nekoliko sekundi.
Ovdje ne birate svoj loadout već vam igra u svakoj rundi posluži drugi set oružja za pokositi neprijatelja. Iznimno brz, fluidan i precizan gameplay Modern Warfarea u ovakvom modu našao je svoj savršen dom, a cijeloj stvari pomažu i pametno dizajnirane mape specifične baš za Gun Fight. Ako ste nekoć davno voljeli igrati duele u Quakeu 3 poput mene, ovaj mod mogao bi vam dobro sjesti. Atmosfera je intimnija od tipičnih mečeva, ponešto i napetija, a mod uigranom timu dopušta i one slatke prilike brzog, skillerskog taktiziranja.
Cyber Attack još je jedan novi mod igranja, ali za razliku od ova prošla dva ne djeluje tako svježe. Riječ je o klasičnom objective-based modu gdje morate postaviti bombu (čitaj: EMP) na neprijateljsku lokaciju (čitaj: dana centar). Iako ne ostavlja dojam svježine i ne znam kakve inovativnosti, Cyber Attack je također vrlo zabavan mod, pogotovo za one koji vole objective-based gameplay u svojim multiplayer pucačinama. Uz dobar dizajn mapa pruža dovoljno prilika za taktiziranje kada igrate s dobrom ekipom, a tome pomaže i mogućnost oživljavanja palih suboraca.
Još jedan novi mod koji bi se mogao svidjeti igračima u potrazi za ozbiljnijim gameplayom je Realism, koji uklanja sučelje (HUD) i pruža jedno realističnije Team Deathmatch iskustvo. Headshotovi ovdje znače instantni kill, ali budući da nema HUD-a morate sami zaključiti jeste li nekoga zapravo eliminirali. Zbog tog naglaska na realnosti i manjka vizualnih pomagala u obliku HUD-a osjećate potrebu kretati se pažljivije i organiziranije pa su mečevi često vrlo napeti.
Realism je mod koji u potpunosti uklanja sučelje te na taj način pruža značajno drugačije iskustvo igranja.
Ovo je odličan dodatak i dobro odgovara Modern Warfareu tematski, ali u najnovijem patchu uklonjen je Realism mode po danu pa mu sada možete pristupiti samo na noćnim mapama, uz prigodni nightvision. Istini za volju, po noći je i najzabavniji, ali ne vidim zašto su i dnevne „realistične“ okršaje morali ukloniti. Modern Warfare u multiplayeru inače ne izgleda toliko atraktivno kao u nekim scenama single-playera gdje novi engine zaista dolazi do izražaja, ali kada zaigrate Realism uz nightvision naočale, izgleda prokleto dobro.
Osim povratka killstreakova, samo oružje je u posebnom fokusu Modern Warfarea. Svako je moguće nadograditi igranjem, barem za sada dok nema mikrotransakcija. Oružja mogu imati više slotova za postavljanje dodataka pa svako oružje možete prilagoditi po svom guštu u tzv. Gunsmithu. Dobar je to sustav koji vas nagrađuje kada koristite određeno oružje tako da vam polako dopušta da ga učinite svojim. Dobro je i što svaki dodatak koji oružju dodate ima svoje dobre, ali i loše strane pa je zabavno pronalaziti najbolji balans. Primjerice, dodavanjem boljeg ciljnika imate ćete sporiji ADS, dok će proširenje šaržera usporiti kretanje vašeg lika. Samim time, nije moguće čistim grindanjem napraviti ultimativnu verziju nekog oružja i dominirati njime na mapi, ali je moguće napraviti najbolju verziju tog oružja za vaš stil igranja. Cijeli sustav djeluje zrelije i ozbiljnije od sličnih sustava u prijašnjim CoD-ovima.
Najbolji trenutci igre su naravno oni u kojima pobjeđujete zbog svoje vještine igranja. Srećom, takvih momenta ima na pretek jer vam Modern Warfare kroz većinu svojih modova i mapa dopušta da zasjate, da pokažete što ste naučili penjući se po rankovima. No jeste li primijetili kako sam u prošloj rečenici napisao „većinu svojih modova i mapa“? Tako je, nije baš sve savršeno. Same mehanike napucavanja i kretanja gotovo da i jesu ispoliranije no ikada, ali određeni modovi i mape žrtva su lošeg dizajna pa, primjerice, dopuštaju da kampiranjem na spawn lokacijama zaradite poneki kill. Naravno, mnogo je gore kad netko na vama tako zarađuje killove. Srećom, ažuriranja su bili dosta česta od izlaska igre pa djeluje kao da Infinity Ward radi na tome da poprave neke od tih detalja koji muče community, a usput dodaju i besplatne nove mape koje pomažu držati igru svježom. Bit će i besplatnih novih modova kroz ovu godinu, kažu, a (za sada) nema ni pohlepnih mikrotransakcija.
Određeni modovi i mape žrtva su lošeg dizajna pa dopuštaju da kampiranjem na spawn lokacijama zaradite poneki kill.
PC verzija je inače dobro optimizirana pa se ugodno i dosljedno vrti na širokom rasponu konfiguracija, što je za igru s ovako finim i responzivnim kontrolama vrlo bitno. No poseban problem PC verzije je posljednjih godina bio manjak igrača svega par tjedana nakon izlaska, pa je ponekad bilo teško uopće skupiti dovoljno ekipe za jedan meč nekog manje popularnog moda. Ovaj put taj problem je riješen kroz magiju cross-playa pa PC igrači i konzolaši s PS4 i Xbox One platformi mogu zajedno igrati.
Igrajući PC verziju najčešće sam bio spajan samo s drugim PC igračima, ali dosta često sam vidio i oznaku kontrolera pored nečijeg nicknamea u lobbyju, označavajući da nam se pridružio igrač s konzola ili luđak koji igra PC verziju s kontrolerom (ima i takvih, još su na slobodi). To možda zvuči nepošteno jer bi miš trebao biti superiorniji kontroleru u ovakvim igrama, ali imajte na umu da ekipa s konzola dobro zna što radi s kontrolerom u Call of Dutyju – godinama je taj serijal najpopularniji po pitanju multiplayera baš na konzolama.
Do sada nisam primijetio da je netko u meču bio specifično loš, a da je imao oznaku kontrolera pored svog nadimka. Osim toga, ovo nije nešto što vam igra forsira – moguće je birati želite li kao konzolaš s kontrolerom igrati protiv PC igrača (odnosno igrača koji na konzolama koriste miš i tipkovnicu) ili ne. Matchmaking je podešen da pažljivo bira s kojima igračima (i platformama) će vas spojiti i koliko sam za sada vidio – radi svoj posao sjajno.
Po pitanju tehnikalija iritantno mi je bilo koliko su ažuriranja bila velika do sada (12 GB, 7GB i niz manjih), a i to što kad uđeš u igru nakon updatea, još jednom čekaš „downloading update“ poruku u samoj igri. I to samo da bi nakon tog čekanja dobio poruku da moraš još jednom resetirat igru nakon updatea. I onda čekati da se (opet) instaliraju shaderi za optimalne performanse. Naoružajte se strpljenjem za te situacije, ali znajte da vas nakon toga čeka dosta dobro optimizirana igra. Čitao jesam da su neki PC igrači žalili na nasumično opadanje frameratea nakon određenih updatea, ali na mom PC-ju s i7 6700k procesorom i GTX 1080 karticom nisam takvih problema u 1440p rezoluciji s maksimalnim grafičkim postavkama. Jedini vidljiviji pad frameratea ispod ugodnih 60 fps-a osjetio sam par puta u Ground Waru kada bi mapa bila prekrivena bijelim fosforom.
ZAKLJUČAK
Najbolja stvar u ovogodišnjem Call of Dutyju je odličan osjećaj kretanja i pucanja. Ta srž gameplaya i povezanosti s igračem oko koje se sve ostalo u igri događa. Responzivnost kontrola u paketu s pomno dizajniranim animacijama za svaki pokret ostavljaju jedan od najboljih osjećaja kontrole i fizikalnosti u pucačinama iz prvog lica. Stvarno je odličan osjećaj kretati se po mapama novog Modern Warfarea dok vaš lik drži pušku u jednoj ruci pri punom sprintu. Gušt je i skakati po uzvišenim dijelovima mape za dodatnu prednost na bojištu i provlačiti se kroz taktički ostavljene rupe u zidovima da zaskočite druge igrače s leđa.
Dakako, sve se to može iskusiti samo u multiplayeru. Kampanja za jednoga igrača je klasično predvidivi Call of Duty na čiji je račun lako prigovarati. Dizajnom se tu CoD nije maknuo s mjesta već duži niz godina pa igrače i dalje tretira kao da su psi koji trebaju izvršavati naredbe. A najbolji trenuci kampanje dolaze na rijetkim misijama kad ste sami svoj gospodar. Od svog tog pucanja i čekanja da mi netko drugi otvori vrata, meni je u Modern Warfareu bilo najbolje kad sam uskočio kroz jedan prozor i u zadnji čas izbjegao sigurnu smrt pred nišanom oklopnog vozila. Dokaz je to da bi Call of Duty mogao ostvariti fascinantne i fenomenalne stvari kad bi se odmaknuo od sada već zastarjelog formata.
Izvor: hcl.hr
