Prošlo je ravno mjesec dana od izlaska Anthema i ja s ovom recenzijom debelo kasnim. Iskreno, nadao sam se da će se situacija s tom igrom popraviti nakon lošeg početnog dojma. Trideset dana je sasvim dovoljno vremena da se izglade tehničke poteškoće o kojima sam ranije pisao. Znate, one potpuno banalne stvari kao kad frendu ne možete poslati pozivnicu za igranje ili kad vam nestane zvuka u igri ili kad vas igra iz nekog razloga jednostavno izbaci iz akcije.
Jučer sam završio s Anthemom i pogodite što – igra mi je zapela na učitavanju. Napredak, zapravo – nije se srušila, samo je zapela pa sam ju ja morao ručno zatvoriti. Mislim si – ok, možda je problem do moje PC verzije; možda sam trebao uzeti verziju za PlayStation 4. Kad ono, igra u pojedinim slučajevima na PS4 uzrokuje pregrijavanje konzole zbog čega se ista prisilno gasi. Ispravljeno je to, u međuvremenu, ali se ispostavilo da svaka nova zakrpa Anthemu jednu stvar popravlja, a drugu kvari. I kako da onda čovjek objektivno procjeni takvu igru?
Mišljenje mi se u ovih mjesec dana nije promijenilo. Mislim da Anthem može biti zabavna igra u zabavnom društvu, kad sve funkcionira i kad vas je totalno briga za priču. Još ako ste igru nabavili za 15 eura na Origin Access Premier – super, ignorirajte tuđa kukanja i pokušajte naći svoju zabavu.
Sve ono što sam ranije hvalio i dalje stoji. Kontrole u igri su super. Let je zabavan, napucavanje je zanimljivo. Prezentacija je skroz solidna – zvuk je odličan (kad ga ima), glazba pogotovo, a premda je grafički igra doživjela značajan downgrade u odnosu na ranije demonstracije, svejedno se može pohvaliti atraktivnom grafikom.
Najbolji dio Anthema svakako su kontrole prilikom napucavanja i odlično izvedenog leta.
Pozitivan dio gameplaya također se može pronaći u tzv. Javelinima iliti borbenim odijelima koje oblačite kad idete na ekspediciju. Svaki model od ukupno četiri ponuđena je privlačan na svoj način. Različite vrste Javelina ne mijenjaju gameplay drastično, ali međusobno imaju dovoljno razlika, što vizualnih što u načinu kontroliranja i izvođenju posebnih moći. To je dovoljno da gameplay učini dinamičnim, pogotovo zbog toga što se između misija možete prebacivati s jednog Javelina na drugi. Recimo, u Destinyju nisam imao osjećaj takve fleksibilnosti, više sam razvijao jednu klasu lika, dok sam se u Anthemu šaltao između četiri.
Pohvalio bih i dizajn neprijatelja, odnosno njihovu raznolikost. Na prvu su možda generični i većina ih ne predstavlja neku veliku prijetnju jer nisu ni približno pokretni kao vaši Javelini, ali lijepo je s vremena na vrijeme pucati po protivnicima koji nisu isti kao svi ostali. Takvo što recimo nemate u Divisionu gdje su svi neprijatelji ljudi, nema recimo nekog velikog tenka. Anthem ima tu slobodu da pred igrača može baciti gigantske Titane, neke divlje nosoroge i leteće nemani. Hoću reći, raznovrsnosti ne fali, pod uvjetom da tu i tamo igrate Freeplay, a ne samo glavne misije.
Raznovrsnosti u klasama i dizajnu neprijatelja ne fali, toliko igru možemo pohvaliti.
Nažalost, to je otprilike sve što imam za pohvaliti u Anthemu. Priča možda ima potencijala, ali njezina izvedba je takva da se sve odvija ili a) preko pisanog teksta u prošlom vremenu; ili b) u dijalozima koje za vrijeme borbe ionako ne slušate. Likovi su toliko isprazni i bezdušni da mi stvarno dođe da se zapitam tko to u BioWareu piše dijaloge.
Ok, ovdje likovi u razgovoru ne ispravljaju jedni drugima gramatičke greške kao u Mass Effect Andromedi, ali evo vam jedan citat iz igre, preveden, da bolje oslika situaciju: „Život je kao prljavi veš. Javi mi ako ga ikada shvatiš.“
ŠTO SE TO IMA ZA SHVATITI O PRLJAVOM VEŠU? KAKVE DUBINE ON KRIJE? PRLJAV JE – TREBA GA OPRATI. KOJI VRAG, BIOWARE!?
Priča ima jedan interesantan preokret, ali je u konačnici dosadna za zijevanje. Glavnog negativca sjećat ću se kao i onoga iz Mass Effect Andromede kojemu ni ime nisam upamtio koliko je važan i opasan. Anthem ima istog jednodimenzionalnog negativca kao i Destiny 2, a završna borba s njim popraćena je stereotipnim izjavama tipa: NEKA GORI SVE!!! Njegovo drečanje dođe kao da pjeva stihove: „Da se napijem, sve da razbijem“ – stvarno je na toj razini.
Možda vam priča nije potrebna – pošteno; ali bez nje nema neke motivacije za napredovanjem u Anthemu. Da, možete pucati po hrpi neprijatelja – što možete i u nekim zanimljivijim igrama. Na primjer, u nekima koje vas ne teleportiraju svaki put kad se od suboraca udaljite 20 metara. Ili u onima gdje ne morate čekati kraj misije da vam se zaračunaju XP bodovi ili da vidite kakav ste loot pokupili.
Hajmo pretpostaviti da ste hladni kao kamen i otporni na takva ograničenja u dizajnu, možda jednostavno želite nadograđivati svog „Iron Mana“ i hvaliti se pred drugima. Ništa ni od toga jer igra ima sramotno malo sadržaja – čak i onog kozmetičkog koji se prodaje za stvarni novac. Neki lik zvan Prospero prodaje vam spiku kako vaš Javelin mora izgledati seksi kul jer je to vaša izjava u borbi. Da, vidio sam neke Javeline koji izgledaju simpatično – nikoga nije briga. Važnije mi je da moji suborci dobro igraju nego da dobro izgledaju.
A zapravo je čak i to nebitno. Ako želite izazov od Anthema, onda morate igrati sami. Čak i na Hard težini u punoj ekipi moguće je prilično lagodno proletjeti kroz glavne misije. Strongholdi su kao ultimativni izazovi, no ni tamo nema baš mnogo pogibije. Pošten izazov dobijete tek kad završite igru i otključate dodatne težine. Ali to znači da prvo morate uložiti dvadesetak sati igranja bez pravog izazova.
Ako u prvih dvadesetak sati tražite izazov od Anthema, onda morate igrati bez pomoći drugih igrača.
Najveći izazov je ostati hladan kad ti igra u sklopu glavne priče zada da poraziš tri Titana na mapi u Freeplayu, a Titani se nasumično spawnaju na određenim dijelovima mape pa ti googlaš gdje i obilaziš sve te lokacije i nigdje ih ne nalaziš, a pritom na mapi ne možeš postaviti nikakav marker niti imaš ikakav kompas/radar/mini-mapu koji bi ti olakšao istraživanje svijeta.
A svijet je takav da ne možeš letjeti baš tamo gdje želiš jer na visini puše snažan vjetar koji te vrati dolje tako da ti Iron Mane moj moraš prolaziti kroz labirint spilja. To vam je kao kad bi netko u Spider-Man igri za PS4 rekao: možeš se kretati zrakom kao superheroj, ali smiješ se njihati samo između zgrada, ne i skakati po vrhovima istih.
Anthem najčešće dolazi uz takva iritantna ograničenja. Prvo vam u animaciji pokaže kako su se Freelanceri nekoć borili u epskoj bitci protiv ogromne vojske i hodajućih mechova, a onda kad animacija završi i vi se nalazite na misiji, zadatak vam je stajati u jednom krugu i pucati po pješadiji koja dolazi prema vama. Ponekad morate sakupljati neke dijelove i tu i tamo riješiti neku zagonetku, ali od epskih bitki nema ni e.
Nema isto tako ni živosti u Fort Tarsisu, statičnom gradu koji je single-player dio Anthema u kojemu se ne događa ništa drugo osim pričanja. A većinom se pričaju gluposti. I onda pričanjem dobivate bodove vjernosti za tri frakcije koje vam otključavaju totalno nevažne stvari bez konkretnog doprinosa gameplayu ili izmjena u priči.
Centralna lokacija u igri pati od kronične statičnosti i situacije u kojoj se ne događa apsolutno ništa.
S obzirom na to da je Anthem dosadan za vrijeme trajanja standardne kampanje, situacija nije bolja ni s endgame sadržajem. Trenutno su dostupna tek tri Strongholda, što je neočekivano malen broj misija posebno dizajniranih za endgame. Usporedbe radi, Division 2 isto ima tri Strongholda (i jedan bonus), ali uz svaki je vezano po nekoliko glavnih misija i povezani su s pričom. Anthem je po tom pitanju klasu ispod onoga što se od shooter looter igre danas očekuje.
Ostajem optimist – za godinu dvije bit će ovo sadržajna i bolja igra. Međutim, tada će to vrijediti samo onima koji igru već nisu igrali. Mi koji smo Anthem iskusili odmah po izlasku tad ćemo vjerojatno imati neku drugu okupaciju, jer ovo nije ni prva ni zadnja igra ovoga tipa. U Anthemu je bilo potencijala za dobru zabavu, ali je u prvih mjesec dana taj potencijal ostao neiskorišten. Teško je stoga preporučiti Anthem kad na tržištu već postoje slične igre koje nude nešto više od neiskorištenog potencijala.
Izvor: hcl.hr
