– Gospodine, oprostite je l’ izlazite na ovoj stanici možda? – zapita nepoznat čovjek u sivom trošnom
kaputu.
Boško protrlja oči i shvati da je zaspao u autobusu.
– Ajme jeste, hvala Vam puno – reče Boško nepoznatom čovjeku i izjuri iz autobusa sa svojim ukrasima
što je kupio vrapčićima. Ubrzo shvati da mu je vrlo hladno. Okrenuo se za autobusom, svjestan da je kaput
ostao u njemu. Međutim, autobus je već otišao. Krene Boško dalje, bijeli snijeg mu šuška pod nogama.
Okrene se i začuđeno pogleda svoje tragove u snijegu. Shvati kako ga gospodin iz autobusa prati.
– Oprostite – reče Boško – mogu li Vam pomoći?
– Ma sumnjam da možete. Vidite, tražim nekog u selu. Znam otprilike put, ali ako mi možete pokazati
kako dalje od crkve, bio bih Vam zahvalan.
– Naravno da ću pomoći – reče Boško.
– Zar Vam nije hladno, gospodine, tako bez kaputa hodati po ovome vremenu? – upita nepoznati čovjek,
trljajući ruke izranjivane od rada. Boško zastane, prisjeti se da je prodao kaput kako bi ukrase nabavio.
Te nastavi hodati, s osmijehom na licu.
– Prazno je ovo mjesto, vrlo prazno. Kada sam odrastao ovdje, nije bilo ovako baš prazno – reče gospodin
s tužnim izrazom na licu.
– Jeste – potvrdi Boško – mnogi su otišli. A oni koji nisu otišli ili će uskoro ili su stari poput mene, pa ne
mogu otići.
– Tu u ovom parku smo se brat i ja igrali kada smo bili mali. Jako je to davno bilo, ali sve mi je ostalo urezano.
Živio sam godinama u Njemačkoj i nikad se nisam tamo osjećao kao doma. Zato sam i došao sada
u ovim starim godinama. Da umrem tu gdje su mi preci, da zadnje godine mira tu provedem, sa svojim
bratom, ako je još živ – reče gospodin.
– Uvijek je trava ljepša negdje drugdje, barem tako kažu – reče Boško. Nego, oprostite mi na pitanju, ali
kako Vam se brat zove?
– Boško mu je ime, Boško Stipić. Ja sam Davor.
Boško zastade, ne osjećajući noge svoje.
– Davor kažete?
– Da, da. Davor.
– Gospodine, ja sam Boško Stipić, i moj brat je davno otišao, mislio sam da je mrtav – reče Boško suzdr-
žavajući svoje suze.
– Boško! Pa to si ti!? – reče i otrči u zagrljaj svom davno izgubljenom bratu, ljubeći mu hladne obraze,
dok su obojica suze gonili suzama.
– Davore, moj Davore, zaboravio sam ti glas, tvoje lice… Nisam te prepoznao, Davore moj! Ajde, brate
moj izgubljeni, idemo se zgrijati – reče Boško Davoru – Moramo o puno toga pričati, nismo se vidjeli…
– Predugo – prekine ga Davor.
– Kako ti je Marina? – zapita Davor – Kad sam otišao, tek ste završili u braku…
– Nema Marine, stari moj. Otišla je, ostavila me. Nije nam suđeno bilo valjda, ni djecu nismo mogli imati,
pa je otišla i odnijela sve što je mogla sa sobom. Ostao sam sam, bez tebe, bez ikoga.
– Oprosti mi, Boško moj, oprosti mi za sve – reče Davor.
Boško klimne glavom i prešuti, suzdržavajući bol u svojim prsima. Ali pomisli on u sebi: »Nisam sam. Ipak
imam svoje vrapčiće. Neću mu reći za njih bolje, saznat će kada dođemo.«
Neko vrijeme šetali su selom, prisjećajući se uspomena iz djetinjstva i prošlih vremena. Ronili su suze i
dijelili osmijehe. Snijeg je sve vrijeme šuštio i njegova bijelina je pokazivala kuda dalje da idu.
– Svi su otišli, svi drugari koje smo imali, nema nikoga – reče Davor primjećujući prazne kuće u selu. –
Nema ni Stipana ni njegovih braće i sestara. Nema ni Antuna, zaboga pa zar su svi otišli?
– Nisu svi otišli – reče Boško – ostali su neki. Ali najbolji od nas su otišli ili će otići. Svi najbolji odlaze…
Vedran Horvacki: Boško i vrapčići- Neočekivani posjet
