Zagrljena braća uđu u svoju rodnu ulicu, suze su im se smrzle na obrazima.
– Vidjet ćeš uskoro moje vrapčiće, dragi Davore – reče to Boško, prvi put u mnogo godina zaista sretan i
miran.
– Vrapčići? – zapita ga Davor zbunjeno – pa nije valjda, brate dragi, da si počeo ptice skupljati i hraniti, nisi
li toliko postao usamljen?
– Ne, ne, ne – reče Boško uz gromki smijeh – to su tri mala anđela koje sam udomio. Moram ti, pak, priznati
da jesam bio vrlo usamljen otkad me je žena ostavila.
Knedla zapnu Davoru u grlu, ali ipak izjavi:
– Žao mi je, Boško, što si bio sam toliko godina. Žao mi je što sam otišao, uvijek sam znao da ću se vratiti
u svoj kraj, samo nisam znao kada, nekako je put uvijek bio dalek.
Odgovor bijaše kratak i umirujući:
– Sve je u redu, Davore. Nikada ti nisam zamjerao što si otišao, mislio sam da si mrtav. Bog je odlučio dati
mi miran i sretan život, čini mi se, sada kada ga još vrlo malo imam.
– Nemoj tako, Boško – reče Davor zabrinuto – sada smo skupa, nitko nam ništa više ne može, nitko nas
više ne može rastaviti.
– Tako je! – potvrdi Boško.
Prilazeći Boškovoj kući braća primjete kako su vrata širom otvorena. Boško zabrinuto otrči pogledati je li
sve u redu. Međutim, nakon što je otvorio vrata, vidio je da u kući više nema nikoga. Užasnuto potrči potra-
žiti susjedu teta Zlatu.
Teški udarci padnu na drvena, istrošena vrata uz glasne Boškove povike u paničnome bijesu. Ima li koga?
Halo?! Teta Zlato, gdje ste?! Odjednom se drvena vrata lagano otvore i uplakana teta Zlata izađe.
– Joj, Boško moj dragi, oprosti mi – reče teta Zlata.
– Što da Vam oprostim?! – uzviknu Boško.
– Smiri se, brate, pusti ženu da dođe do daha – reče Davor.
– Da, u pravu si – reče Boško. – Oprostite, teta Zlato, smirite se.
– Boško moj, odnijeli su ih komunalci. Kažu da nisi platio račun za struju i kad su vidjeli kuću, shvatili su da
nemaš dovoljno prihoda za izdržavati djevojčice.
– Molim?! – panično povika Boško. – Pa gdje su ih odveli, pobogu?
– Ajde, otići ćemo u grad i vidjeti što možemo učiniti – reče mirno Davor. – Okreni se, pogledaj me, sve će
biti u redu – nastavi on smirivati Boška.
– Dobro, brate – reče Boško.
– Teta Zlato, znate li možda gdje možemo posuditi auto ili motor? – pita Davor smirenim glasom.
– Evo, pozvat ću ja nekog iz sela, pa će vam dati auto sigurno, ništa ne brinite – reče teta Zlata.Ne brini
se više, Boškić moj, tu sam sada ja sa svojom njemačkom mirovinom. Nitko ti neće oduzeti tu djecu, pružit
ćemo im krov nad glavom. Obećavam ti – završi Davor.
Panična teta Zlata tada pozove prijatelja Šimu koji dotjera svoj auto.
– Izvolite, gospodo, imate čak i pun spremnik – reče Šime.
– Hvala ti, Šime – uzvrati Boško uz zagrljaj.
Dva brata sjedoše užurbano u auto i krenuše cestom za Suboticu u potrazi za vrapčićima izgubljenim u
birokraciji.
Vedran Horvacki: Boško i vrapčići-izgubljeni u birokraciji
