Sunce je svanulo po polju i odbijajući se od snijega,
bijelog poput mramora, ušlo u sobu Boš-
ka Stipića. Podignuvši glavu glasno je zijevnuo
i protegao ruke u vis. Zatim sjeo uspravno i stare oči
protrljao. Valjalo je otići posjeći granu za Božić i spremiti
nešto za doručak. Rutinski se obukao i otišao tiho
u kuhinju, uzeo komad sira i prokuhao malo mlijeka.
Uz malo šunke najeo se za doručak i krenuo u obližnji
šumarak naći savršeni bor za posjeći za svoje vrapčiće.
Sve vrijeme išao je tiho kako ih ne bi probudio. Ipak
nisu dugo skupa i nije ih htio uznemiravati.
Stavio je kaput na leđa i izašao. Hodao je šumom
otprilike uru vremena dok nije našao mali bor, ni prevelik
ni premali. Taman može stati u dnevni boravak
pored njegove stare fotelje koju je dobio od svog pokojnog
brata za vjenčanje. Posjekao ga je i polagano
krenuo doma da spremi doručak svojim vrapčićima i
da namjesti granu. Hodajući doma zastao je, sledio se
i shvatio nešto strašno: pa on nema ukrase za božićni
bor! Ipak, nastavio je dalje doma. Došao je na vrata
i prije no što je uzeo ključ da otvori vrata, ona su se
sama otvorila i tri male djevojčice su iskočile iz stare
kuće i počele ga grliti i ljubiti. Smijeh mu je ispunio uši.
– Polako, polako – reče on – pustite me da uđem!
– Spremili smo Vam doručak, gospon Boško, i pospremale
smo vam dnevni boravak te založile vatru –
kažu tri djevojčice skoro sve u glas.
Osmijeh od uha do uha se pojavi starom Bošku na
licu, dugo je bio sam i nije imao koga da mu založi vatru
i da mu sprema doručak. Ušao je u kuću i stavio
bor odmah kraj vrata.
– Prelijep je! – povika Ivana, najstarija od njegovih
vrapčića.
– Jedva ga čekamo okititi! – kažu Marija i Ana u glas.
Na to Bošku brzo nestane osmijeh s lica i nezadovoljan
se skine.
– Nećemo moći okititi bor. Nemam, na žalost, više
ukrasa. Kada sam se razveo od žene, sve je ostalo kod
nje.
– Pa kakav je Božić bez ukrasa! – povika Ana, najmlađa
od tri vrapčića.
– Ne brinite se! – reče Boško – Nešto će se riješiti.
Otići ću do grada kasnije, pa ću kupiti neke.
Reče to, znajući da je posljednji novac potrošio na
hranu za Božić kako bi nahranio svoje vrapčiće i na
jaja kako bi napravio kolače. Razmišljajući o tome pruži
korak u kuhinju i na njegovo zaprepaštenje jaja su sva
potrošena na kajganu koju je napravila Ivana. Uznemiren,
obriše znoj s čela i sjedne za stol jesti skupa s djevojčicama.
Ubrzo on dohvati vilicu i počne jesti, međutim
Marija ga spriječi.
– Moramo se prvo pomoliti! – reče ona.
Boško prevrne očima, ali pristane na molitvu i odradi
je vrlo brzo te počne jesti. Presoljena jaja gotovo pa
sama krenu van iz njegovih usta.
– Kako Vam se dopada? – pita Ivana.
Zagrcnu se Boško i pojede zalogaj do kraja uz guc toplog
mlijeka.
– Savršeno je! Hvala vam, drage moje, na doručku.
Ustade zahvalno i krene prema dnevnom boravku
podižući svoj kaput.
– Molio bih vas da pospremite, ja ću sada krenuti do
grada da kupim ukrase za bor. Reći ću gospođi Tikvicki
da dođe paziti na vas. Možete upaliti radio i slušati dječ-
ji program ako želite – reče Boško prilazeći vratima.
Iznenada zagrljajima ga počnu napadati njegovi
vrapčići. Prikače se na leđa te noge ne pustajući da ode.
– Hvala Vam, gospodine Boško, divni ste! – kažu sve
tri u glas.
Krenuvši na put, Bošku je kroz glavu prolazilo samo
kako skupiti novac za kolače i ukrase. Razmišljajući,
brzo dođe do kuće gospođe Tikvicki. Kucao je na vrata
i stara ženica s debelim naočarama i s cigarom u ruci
izađe.
– O, Boško! Pa kako si mi ti, što te dovodi do moje malenkosti?
– upita ona.
– Dobar Vam dan, teta Zlato. Dobro sam, imam neke
obaveze u gradu pa sam Vas htio pitati ako možete pripaziti
na moje curice.
– Naravno, dragi moj. Te djevojčice su predivna mala
bića. Uljepšale su ovaj moj stari život kada si ih udomio
prije mjesec dana!
– Znam, znam i meni su – reče Boško izbjegavajući
produženi razgovor sa staricom.
Međutim, starica krene dalje i počne razvlačiti pričama
o tome tko je umro iz njenog društva.
– Oprostite mi molim – prekine Boško – moram poći
sada. Okrene se i u odlasku joj zahvali što će paziti na
vrapčiće.
Boško stigne nakon pola ure na autobusnu stanicu,
izvadi pokaz za umirovljenike i uđe u prvi bus za Suboticu.
Kako li ću sada doći do novaca, cijelu sam mirovinu
potrošio na hranu i odjeću za moje drage? – razmišljao
je Boško, te mu sine – prodat će svoj stari kaput.
Napokon stigne u grad, siđe kod buvljaka u Malom
Bajmoku. Požuri u jednu malu zalagaonicu da proda
kaput i sve što mu ne treba kako bi kupio lijepe ukrase.
Gurajući se kraj ljudi na toj velikoj pijaci gleda osmjehe
na licima djece koja željno iščekuju Božić.
– Moram im kupiti ukrase, ovo će biti najbolji Božić u
njihovu životu! – odlučno sebi u bradu progovori.
Stigne napokon do zalagaonice. Otvori vrata i pogleda u zadimljeni prostor pun zlatnih ogrlica, stare odje-
će i starih ploča.
– Dobar dan – reče on.
– Dobar dan. Kako Vam mogu pomoći? – odgovori
mu prodavač.
– Htio bih prodati svoj kaput kako bih kupio svojim…
– zastane razmisljajući što će reći – kćerkicama
ukrase za Božić. Kćerkice… pomisli on s osmijehom
na licu.
– Dobro – reče prodavač – dajte da ga vidim. Hmm
– poče ga pregledavati. – Dobar je, dobar. Ako želite,
mogu Vam ga zamijeniti za ukrase. Imam ih dosta u
ponudi.
Povede prodavač Boška i odaberu skupa najbolje
što ima od ukrasa za Božić.
– Hvala Vam puno, sad moram brzo doma. Ugodan
Vam dan želim – reče Boško te užurbano krene doma
s novim ukrasima presretan što je mogao priuštiti to
svojim kćerkicama. Njegovim vrapčićima.
