Još jedno prisna, intimna večer u Zagrebu na Gornjem Gradu.
Iako je cijeli grad obasjan , ukrašen, gore je samotno, ali povijesno-spomenički prepuno udahnute umjetnosti i kulture koja sama od sebe diše. Hodajući s prijateljima dugim stepenicama od Tkalče, pa kaldrmom na kojoj odzvanja svaki korak,do odredišta, osmjehujem se krizi srednjih godina koja me umorila. Išli smo na program jednog od posljednjih boema, kako ga još nazivaju i kulturnom ikonom grada Zagreba, piscu i novinaru Marijanu Grakaliću.
U Mletačkoj 9, u“Cinkušu“mjestu u kojem se često skupljaju umjetnici, pisci, pijanisti, boemi, ljubitelji književnosti, fotografije i slikarstva održavala se „Večer poezije i portugizca“. U čašama crna tečnost, na usnama riječ, u pogledu neka pritajena strast.
Drag nam pjesnik i prozaist Kemal Mujičić je profesinolano s rukom u džepu i onim dubokim osjetom poezije odrecitirao pjesmu Josipa Severa.
Ponadala sam se i nekom štiklecu Eduarda Prangera , no on je pozorno poput profesora slušao i zapisivao ocjene u memorijski imenik.
Nizale su se pjesme i pjesnici ,,, od mladih do onih sa zrelim klasjem u godinama.
Miroslav Tičar sa osjetom ljubavi , Damir Pilko sa legendarnom „Kupicom“ , Ivek Milčec sa štiklecom u kajkavštini, Nikola Jelovac sa svojom bjelinom u stihu, Marijan Grakalić sa proznim tekstovima koji imaju dah Gorenjga Grada i mnogi drugi.
I sama sam se polutiho pokušala obratiti vinu imenom Dimitri (stih ispisan pred sam odlazak na program)
Misliš li Dimitri
da u svakom gutljaju mogu osjećati okus tvoje istine
i da je tvoja srž uvijek iznenadna strast
koja podiže libido u samom korijenu
pa dok te slatkog, a jakog ispijam
u neodoljivoj potrebi za avanturom
nadahnuto te prisvojih,
ne, ne kao Grčkog il’ Rimskog Boga
nego kao snažnog, strasnog, tamnoputog Gruzijca
koji raspiruje pogledom tek zapaljen plamen……
Dugo u noć prijateljevali smo sa osmjehom i čašom one posebne, neizrečene poezije.
