Pitaš se
koliko riječi može da udahne
samo jedna pjesma
kao beskućni prosjak s hiljadu lica
dok gledaš je u oči.
Mi ne čujemo iste snove,
moji se vrpolje kroz zvjezdanu noć,
a tvoji su probudili dan.
Ponekad ih naslutim
dok me tihim korakom prate
i osluškuju trag čemera
nad gorčinom grada.
Pitaš se
kako se vraćam
na zaboravljeni rastanak
uzdrhtalim slovom uz bešuman let
dok se zemlja opija.
Neće se rastrgnuti riječ
koja ostaje u naručju nemira.
Mi ne dišemo u istom stihu,
al’ pred sjenkom je kasno
oživjeti kraj.
