Slučajnost samotnog kapka
u sjen ti čita lik
slovom prastarog smiraja
dok šapatom
zaboravu grije dlan.
Očaju se odaju tajne,
nevidne i zaboravne
u prokislom susretu
nemanja i čekanja
rasporenih na presjeku
kojim više ne prolazi mir.
Dok se noći vole
u jazbini žala,
sunčana polja vjetrom mrse
začarani vapaj uzdaha.
Slučajna omama
leptira plavog krila
nad ranjenom sjetom
nepostojanog dodira
prijetnja je srčanom zovu,
viša od srušenog hira.
Kad nemir razuzda želje
kroz najtiše slutnje
u svemirne luke
tu umiru duhovi sna.
Prestaju da žive
za samo jedan
tren slobode.
