Na koga li će tren da liči
kad otkrijem sažetak čovjeka
zapisan u jednom danu?
U oku razlivene boje leda,
na pozornici prepunoj mraka,
u strancima prećutanog straha?
Kad odem,
slobodna volja će probuditi
krvotok noći i dana.
Ne pričaj nikome da sam bila ptica
u duši vječitog pjesnika
koji ne zna
kako se pišu ljubavne pjesme
u trenu koji najviše liči na tebe
Kad opet nestaneš,
neću napisati stih
o praznini boje neba,
jer duboko zakopana tuga
nekome je možda bila sreća
Na kome li će da ostane svijet
kad izgovorena riječ izgubi smisao,
a duša postane
istorijski arhiv prašnjavih suvenira
iz doba postojanja ljudi?