Na kraju dana svlačim oblake
i oklope duše
po kojoj rastu mahovine.
Odavno sam je rasula putem besmrti,
a prokletnica, još je živa.
Pitala sam kako se ćuti,
nije mi u genima
urezan putokaz
bez slova, ni bez bluza.
Bludim riječima koje sklapa
oronulo lišće, a vješto ga kriješ.
Znam da ljubav trune,
kad trnci zaposjednu biće,
a ti mirišeš rane,
koje sad ne postoje.
Takvi su tananiji od rose,
kad za sutonom zaplače.
Ne drži tebe mjesto, ljubavi,
iako misliš da nebo
u tvojim očima ćuti.
Istina je da čekaš iluziju,
ako još korakom diše.
