Da li je prošla godina obilježila predskazanje kraja? Ili je ipak bila lekcija koja je tu da nas natjera da više cijenimo život? Ironično tumačeći riječi političara, situaciju sa aktuelnim korona virusom bi uskoro nešto moglo zamijeniti, i to vrlo lako, jer danas svakako najveće mudrosti aminuje jezik politike. Tako nažalost, u svakom smislu oštećeni ljudi gube ravnotežu između oštrih krajnosti, koje više nemaju smisla.
Da li primiti vakcinu koja je, kako neki kažu, u stvari čip kojim će im biti praćeno kretanje? A onda se postavlja i pitanje da li ljude uopšte znaju šta je vakcina ili koje to komponente grade virus. Od polazne hipoteze da je virus vještački napravljen u tajnoj laboratoriji,, kako bi se redukovala brojnost ljudi, verzija je kreirano i više nego što je bilo potrebno, dok su neki s druge strane, sasvim ravnodušno prihvatili činjenicu da je priroda započela bunu.
Mart 2020. – alarmantna situacija počinje da se razvija. Kakvo stanje vlada u Srbiji, saznajem posredno, preko prijatelja i aktuelnih medija, jer se zatvaraju granice i nastupaju tzv. međunarodne (polu)izolacije. Kako čujem, nije mnogo drugačije u odnosu na Crnu Goru, gdje opštepolitičko obrazovanje podrazumijeva i znanje iz oblasti zdravstva. Uz epohalne izjave onih čija imena neću navoditi, narod je zatrovan mnoštvom dezinformacija, poput one da virus živi “u sladoledu i u hladnih pićima”, što je izuzetno interesantna činjenica, iako sam virus traži živog domaćina za odvijanje životnog ciklusa…
April, maj, jun 2020. – drama, bolja od bilo kojeg Tarantinovog ostvarenja. Ako je narod do tog trenutka, čast izuzecima, predstavljao bezličnu masu, sada to sve postaje jedan primitivni, višećelijski organizam.
Jul, avgust, septembar 2020. – psiha ljudi je ozbiljno poljuljana, jer niko ne zna do kad bi sve to moglo da traje. Uvođenje obaveznih PCR testova, kao dokaz da niste bolesni od kovida 19, što je ujedno i jedini način da izađete iz države. Opet niko ni riječi o tome da su testovi pouzdani do najviše 70 %. Panika i strah već prevazilaze granice koje bih mogla da nazovem normalnim. Smrtnost raste, posebno kod ljudi koji su već u godinama. Svi gube nešto svoje. Neko živce, neko vrijeme, a neko svoje najdraže. Sve staje. U međuvremenu se napokon vraćam u Srbiju. Od nedelje do nedelje, napetost guta ono što je ostalo od zdravog razuma. Nema više mjesta dugoročnim planovima, niko ne zna šta donosi sjutra.
Oktobar, novembar 2020. – Shvatam značenje gubitka u pravom smislu. Do tad mi je bila poznata samo biološka struktura i djelovanje tog nevidljivog, ali kobnog neprijatelja. Sad mi je uzeo ono što nikad neću moći da vratim. Kad umiru ljudi u nekim starijim, prihvatljivim godinama, do juče bih rekla da je sve to prirodan tok. A sad kažem da je moj đed, ime koja će Crna Gora dugo da pamti, a za mene jedina osoba kojoj ću moći da se divim do kraja života.
Objektivno stanje narednih nekoliko mjeseci polako prelazi u melanholiju. Pomirili smo s mišlju da u ovoj bici nismo gospodari.
A već danas ako izađete na ulicu, vidjećete više ljudi nego na početku ove zavrzlame, mladi ljudi se srijeću u velikom broju, kao da se ne dešava ništa zabrinjavajuće,, stari uglavnom nose maske i na otvorenom, jer ruku na srce, bilo je toliko zastrašujućih informacija koje su više od godinu dana brujale svijetom. A čini mi se da je ipak najviše ljudi, onako srednjih godina koji se uveliko ističu donošenjem mjera“na svoju ruku, i prema njima, smrtnost nije toliko strašna, kao što je to bio slučaj u vrijeme kolere ili kuge.
Iz dana u dan, komplikovanje situacije postepeno mijenja živote ljudi. Čekaju se nove mjere, dok se postepeno otvaraju škole, lokali, fakulteti. Eh, te idealne mjere, koje se na početku nisu poštovale na pravi način, niti su trajale dovoljno dugo, očekivano su rezultirale sadašnjim stanjem, pa su uvođene i ukidane, kao da se igramo žmurke.. Do masovne vakcinacije se nije nazirao kraj, iako su mnogi još uvijek skeptični po pitanju odluke da li uopšte da prime vakcinu, ali se većina i dvoumi oko samog izbora dostupnih vakcina.
Ipak, pored svega što se do sada zna, sfera politike vuče konce.
Pa zar u Crnoj Gori ne treba spasiti sezonu od propasti, tako bi nova vlada napokon istinski dokazala odgovornost i predanost? I da su sušta suprotnost prethodnim dobročiniteljima naroda, koji su se izuzetno brinuli o državi. Dok je i u Srbiji situacija daleko od zavidne, zašto ne zaboraviti postepeno na sve, i vratiti se suštinskim problemima koji produbljuju ratne sjekire. Smrtnost lagano opada, ali niko ne priča o doprinosu vakcine, koja je sad već svima dostupna.
Gledajući na sve ovo kao kafijanski paradoks, apsurdno je ulaziti u polemiku sa ljudima koji kažu da su primorani na poštovanje ovih “povuci-potegni” mjera, tvrdeći da to rade kako ne bi dolazili u situaciju da zbog kršenja istih plaćaju kazne, što nas opet vraća na nemjerljivi uticaj onih koji narod posmatraju kao marionete.
Velika grupa korona virusa su mali infektivni agensi, od kojih svaki izaziva lakše ili teže posledice po domaćina na kojem trenutno parazitira. A ljudi usled uskog gledanja na trenutno stanje teško prihvataju činjenicu da ovaj virus nije prvi, a ni poslednji među njima. I suštinski gledano, kad tad će se čovječanstvo pomiriti sa konstatacijom da smo kao predstavnici ljudske rase, samo gosti na planeti mikroorganizama.
I jedno pitanje još ostaje otvoreno – da li su međuljudski odnosi poljuljani silnim izolacijama ili je svjesna odgovornost prema sebi i drugima ojačala brigu i značaj zajedništva?
