FATALNA ZBRKA
Od jednog Umirućeg Čovjeka, pogođenog puščanim hicem, službenici zakona zatražiše da dadne izjavu, i to najhitnije moguće.
„Napad na vas, dakako, bio je izvršen bez ikakvog povoda s vaše strane“, upita Oblasni Javni Tužilac, pripremajući se da zapiše odgovor.
„Ne“, odgovori čovjek na umoru, „ja sam bio napadač“.
„Da, da, razumijem“, prihvati Oblasni Javni Tužilac, „vi ste izvršili napad – ali zato što ste na to bili primorani… Učinili ste to u samoodbrani“.
„Ne vjerujem – samo da sam ga ostavio na miru – da bi me taj čovjek povrijedio“, usprotivi se Umirući Čovjek. „Ne… Mislim da je bio miroljubiv čovjek i da ni mrava ne bi zgazio. Izvršio sam tako snažan pritisak na njega da se on, posve prirodno, nije mogao povući – nije mogao da izbjegne da to učini. Da je odbio da puca u mene, zaista ne vidim kako bih mogao da na pristojan način nastavim naše poznanstvo“.
„Tako mi svega“, uzviknu Oblasni Javni Tužilac odlažući bilježnicu i olovku, „pa to je mimo svih pravila! Ovakva predsmrtna izjava ne može mi baš ničemu poslužiti!“
„Još nikad nisam sreo čovjeka“, primjeti i Šef Policije, „Koji govori istinu u trenutku kad mu se život gasi od nasilne smrti“.
„Nasilne, koješta!“ dobaci mu Policijski Hirurg, izvlačeći i proučavajući čovjekov jezik. „Istina je ta koja ga je ubila!“
