Ne postoje više mehlemi starinski
Spravljeni od ko zna kakve trave,
Bolovi su postali jaki i istinski
Džabe tol’ke salijevasmo strave.
Umirući bulbul ponajljepše pjeva
Jer mu pjesma priča svu tugu i žal,
Umorna je duša, krhko tijelo zijeva,
Niko tuđi ne zna da razumje hal.
Ispod ovog habanog mantila od vune
Bdije samo meso natopljeno sjetom,
Još negdje unutra dobra duša trune
S’ mnogo ružna djela a sa lijepim nijjetom.
Gdje li noćas Sunce na kijamu stoji
Dok mu Mjesec čuva jučerašnji sjaj,
Dal’ se iko više kasne noći boji,
Šta li još sve krije kitab lijevi ‘vaj?!
Gdje li ona noćas pred zrcalom sjedi
I raspliće svoje duge, crne kose
Zar ta skupa slika tako brzo blijedi
Kao listić ruže pod kapljicom rose?!
Može li se čuti noćaš vrelo hladno
Kako šiklja iz kalne dubine,
Rado bih se obreo i na dno
Nekako da dođem do one čistine.
Umirući bulbul ponajljepše pjeva,
Njemu umornome ne treba ni lijeka,
Ne poji ga rijeka više, ni vrelo što lijeva,
Njegova je pjesma, pjesma ovog vijeka.
