fbpx
spot_img

Udavija se

 

UDAVIJA SE – REČ UREDNIKA UKS

 

Palo je Udruženje književnika Srbije! Kao da čujem aplauze i uzvike odobravanja onih koji Udruženje ne vole: onih što godinama uporno i bezuspešno pokušavaju da postanu njegovi članovi misleći da su samim tim što su našarali nekoliko rečenica o svom neponovljivom životu time stali rame uz rame Andriću i Isidori; ili onih loših pisaca koji misle da im Udruženje ne pruža onoliko koliko zaslužuju (kao da ono nekome nešto pruža); ili onih loših ljudi među kojima se mogu naći i dobri pisci; ili onih pripadnika oba Udruženja koja su nastala prostom deobom onog nekad jedinstvenog, među kojima su na jednoj strani kompleksaši a na drugoj puvanderi; i ponajviše onih na čije šaltere i vrata UKS kuca svake godine podnoseći na konkurse za sredstva za razne programe koji bi, zajedno sa ostalim umetničkim granama trebalo da čine živo srce srpske kulture onih… Dosta! Dosta! Možemo da nađemo još. nezadovoljnika koji  jedva čekajuvest da je Udruženje književnika Srbije palo, da ga više nema…

Nije palo Udruženje! Pao je plafon u Udruženju književnika posle jedne celonoćne, diluvijalne kiše. Pao je jer je bio sklon padu posle višegodišnjeg bašmebriga stava koji vladajući deo društvene zajednice ima prema kulturi uopšte, pa i prema Udruženju književnika Srbije. A taj pad je simboličan. Da je bar pao na nečiju savest. Ali, kako da padne na nešto čega nema. Znamenito mesto, Francuska 7, kuća zaštićena kao arhitektonski spomenik Beograda, tužno se urušava već  više od tri decenije. Toliko otprilike ima otkako se u političkoj javnosti uvrežilo mišljenje da je kultura samo namet i da nije ono što nam neizostavno treba. Zašto u političkoj javnosti? Zato što političari drže ključeve od opšte kase i oni procenjuju šta društvu ‒ za čiju su se naklonost u izbornim kampanjama borili i zubima i noktima ‒ treba. Drže ključeve od kase koja pripada svima, baš svima, a ne samo pripadnicima njihovih stranaka. A onda se tih dvadeset pet-šest posto stanovnika Srbije ‒ koji su, što ubedivši glasače a što kraduckajući glasove osvojili vlast ‒ ponašaju kao da je sve njihovo. Naročito ono što nije.

Otkako je počela da propada kuća pisaca u koju su smeštena dva književna udruženja i Udruženje književnih prevodilaca Srbije, promenile su se razne vlasti, što demokratske što populističke, ali se njihov odnos prema zgradi koja je piscima dodeljena na upravu na 99 godina još 1946. godine nije promenio ni za dlaku. Da parafraziramo reči sadašnjeg predsednika UKS Miloša Jankovića upućene kulturnoj i ne samo kulturnoj javnosti: Izvršni odbor Skupštine grada Beograda dao je zgradu na upravu piscima i prevodiocima ponovo, na 99 godina, 1998. godine. Isti organ vlasti je 2001. istu zgradu dodelio na korišćenje Udruženju književnika Srbije, Srpskom književnom društvu i Udruženju književnih prevodilaca Srbije na 10 (sic!) godina. Ima nečeg mutnog u toj demokratskoj „darežljivostiˮ. Od 2013- sva tri udruženja traže od gradske uprave da se ugovor obnovi, ali odgovora nema. Nikakvog. Najgore je to što je Zavod za zaštitu spomenika grada Beograda, ne tako davno, dobio izvesne pare za izradu projekta za obnovu zgrade. I, ništa. Nema para a nema ni projekta.

Ne bi nas čudilo da je neko na tu kuću bacio oko. I čeka zgodan terenutak. Onaj nečasniji deo Srba to tako radi.

 

Bratislav R. Milanović

Labud Lončar
Labud Lončar
LABUD N. LONČAR Rođen je 1964. god. u Ivangradu, današnje Berane. Penzionisani profesionalni vojnik. Bavi se pisanjem poezije i proze. Osnivač i predsjenik međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, iz Bara. Objavio je pet knjiga poezije:„Rođenje suze“, „Ostavljanja“. „Na poleđini sna“, “Ako prećutim pjesmu” i „Sidro noći“ I jednu knjigu kratkih priča „Svako ostavi neki trag“. Zastupljen je u pedesetak domaćih i stranih zbornika i antologija. Njegovi radovi i knjige prevedeni su na engleski, nemački, ruski, francuski, kineski, bengalski, bugarski, poljski, makedonski, albanski i slovački jezik. Dobitinik je mnogih priznanja i nagrada. Između ostalog nagrađen je objavljivanjem svoje treće knige “Na poleđini sna” – na Amazonu a pod teretom najbolje pjesme na konkursu “Društva živih pjesnika” između 4000 kandidata. Dobitnik je "Gramate Knjaza Miloša" za nacionalni doprinos ukupnoj srpskoj književnosti koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Srbije i Udruženje književnika Srbije. Takođe, dobitnik je "Povelje Cara Konstantina i carice Jelene“ koju mu je dodijelilo Udruženje književnika Srbije i Ministarstvo kulture Srbije. Renomirana i tradicionalna poljska književna nagrada “Klemens Janicki Ianicus” 2022. god. dodijelila mu je za izuzetan književni rad i doprinos evropskoj poeziji, Međunarodna poetska manifestacija „Ohridski poetski biser“ iz Ohrida dodijelila mu je specijalno priznanje „Ohridski biser“. Srpsko akademsko društvo „Vizantija“ dodijelila mu je „Blagodarje“ za doprinos i širenje kulture. Kulturni centar „Hadži Ruvim“ iz Lajkovca dodijelilo mu je Zlatnu medalju „Hadži Ruvim“. Međunarodni festival “Struški književni susreti”, Kulturni centar „Bran“ i Makedonska kulturna riznica dodijelilo mu je priznanje “Petkov amanet” kao najboljem stranom književniku za 2023. god. Kao i „Zlatnu blagodarnicu“. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Crne Gore. Počasni član „Scene Crnjanski“ iz Beograda, Kluba književnika Beograda i Kulturnog salona „Stenka“. Osnivač je i Glavni i odgovorni urednik portala za umjetnost i kulturu “Nekazano”. Takođe, osnivač je i glavni urednik časopisa za kulturu i umjetnost ”Nekazano” i istoimenog časopisa za Haiku -”Nekazano”. Časopis za Haiku „Nekazano“ je prvi zvanični časopis za Haiku na području Crne Gore. Osnivač je Festivala ljubavne poezije “Pjesnik – Svetionik”. Živi i stvara u Baru.