Sunce provirujući kroz prozor vještinom lopova budilo je želju u djeci i zvalo vani.
I obično to dodvoravanje trajalo je sve dok zvono u školi prodornim glasom svojim ne bi označilo kraj časa.
Dočekavši i to, sva djeca presretna zbog toga jurnula bi u uobičajenu zbrku.
Nastala bi ubrzo ta euforija, trenuci slobode i bez obaveza.
Danas, u svom tom metežu svi su već odavno otišli iz razreda, samo mala Ajla sjedila je još u prvoj klupi i bila je potištena.
Učiteljica Jaca dok je zapisivala nešto u svoj notes odjednom je digla glavu i vidjela je snuždenu.
U želji da sazna nešto više upita je:
Što ti je, Ajla?
Boli me zub – odgovori Ajla.
Uvidjevši nevolju, poče tješiti malu Ajlu riječima;
– Proći će, ništa nije neprolazno.
Boli me – opet stidljivo i kroz zube cijedeći rekla je Ajla.
Vidjevši da nema spasa i izlaza iz problema, učiteljica poljubi Ajlu i upita;
– Boli li te sad?
Mala Ajla osjeti kako joj usta počeše trnuti i nesta bol, te reče:
Ne, ne boli me više.
Zazvoni zvono, za početak novog časa.
Učiteljica ostade sjedeći za stolom u razredu s osmijehom i zadovoljna, a mala Ajla s đačkom torbom i knjigama je već istrčala iz učionice nasmijanog lica žureći na sljedeći čas.
I gle čuda, učiteljica je danas bila i zubar.
(2016)
