Sada sklanjam onaj pramen s lica, gledam pravo u ogledalo. Svrha, da li vrijedi? Sada moj put biva satkan baš onako kako sam željela. Polako ustajem, spuštam svoje stopalo na hladan pod. Osjećam hladnoću, drhtim, ali znam da moram dalje. Vjetar je sve jače pokazivao svoje umijeće. Mnogo puta se krio u moje kosti, a kroz srce je prolazila takva hladnoća da sam osjetila strašan pritisak u grudima. Ponosna na sve one koji su moj život činili jačim. Više nema gostiju iz prošlosti, oni su sada tu kraj mene, svaki dan u mojim misli zapleteni i tjeraju me da sanjam. Obuzeta vlastitom potrebom da stvorim sreću, radoznalo krećem dalje i hvatam svaki topli zagrljaj. Tada osjetim još veću toplinu. Neće mi biti žao što sam hodala po hladnom tlu, kada me magične toplota obavija svojim postojanjem. Oblačim najljepše odijelo. Sada se osjećam posebnom. Na licu imam samo osmijeh i neku staru razglednicu koja želi otići dalje od mene. Neću to dozvoliti, moj san konačno ima pravi smisao. Sada sam potpuno odjevena u vlastitu maštu i pokrivena velom božanstvenog dodira nježnosti… Na neke planine čovjek nema snage da se penje dvaput, ali ako je to nadahnuće koje ostavlja bez daha, onda zaista vrijedi. Ko je ona zapravo? Gdje živi, s kim? Šta je njen cilj? Da li je ona srećna ili nije? Ona sanja, i to je zapravo njen identitet i prava biografija. Mlada i sposobna da dohvati najsjajniji ukras neba, poljubi sunce i zagrli kišu. Živi u gradu sačuvanih snova. Toplinu joj daju najdraži kojih nema mnogo, ali su tu. Traga za vlastitom srećom, traži tu čudnu nit i plete najljepši pokrivač postojanja. Radosna ili tužna? To je ipak stvar njenog izbora i samo ona zna odgovor na to pitanje. Potrudila bih se rado da pronađem odgovor na to pitanje, ali odgovor je jedan a objašnjenja mnogo. Možda ipak i previše! Naučila je da se čovjek treba naoružati strpljenjem. I ono o čemu sanja, doći će…
