JUTROS
Neobična ptica htjela je k meni
ne viđevši da je prozor zatvoren.
Tupo je o staklo udarila,
ko malo dijete pijukala.
Uplašena drhtala je,
ali ipak je na prozoru ostala.
Bacila sam joj mrvice bajatog hljeba.
Pogledavši me zahvalno,
prhnula je s mrvicom na daleki put.
A ja i dalje držim
otvoren prozor s malo slame,
u nadi da će opet doći
da nas obje ugrije.
KO VODA
Let si mi bila po leđima,
lakirala usne umjesto noktiju,
pljujući u šaku ko neobična ptičurina.
Po rebrima mojim tražila si boju svoje pjesme,
ko da voda novina može biti.
Pod pritiskom svih bijelih zabluda,
istraživala si mi šake
da slučajno na njima nešto novo ne piše.
Pod tvojim krilom dosanjah nebo.
I na kraju svega, na početku kraja,
mahnula si mi i počela da tečeš
baš ko voda da si.
Oko, čije li si sada?
Moje, tvoje, naše?
Svemira ili nemira?
Koga sada vidiš,
čije li te suze plaše?
Jedan korak, pa drugi, pa treći…
Neko nekome dođe, neko od nekoga ode.
I tako dan za danom, godina za godinom,
ćutanje za ćutanjem.
I tebi i meni su dolazili i odlazili.
I ti i ja smo odlazili i dolazili.
I uvijek nam kažu – život je to
i da dolazak osmijeh nosi, tugu lomi,
dok odlazak na tugu sluti.
Mora li osmijeh tuga da smijeni?
Zato uvijek s osmjehom ka sreći koračam,
jedan korak, drugi, treći…
I ja – dolazim, a ti?
KAŽI
Kaži – thank you!,
iako to možda neće biti hvala,
jer riječi izgrađuju čovjeka,
a ne čovjek riječi.
Kaži – volim te!
I love you, iako to možda puno ne znači.
Kaži nešto lijepo
što u ljubavi istinu traži.
Kaži mnogo toga,
a prećuti samo ono što može da boli,
Jer čovjek može da živi
samo ako nesebično voli.
Kaži samo, molim te, kaži…
Ne tražim uslove niti ih dajem,
samo hoću da izgovorim ljubav onu
koja nikog povrijediti neće.
Neću da radim ništa što kratko je,
jer život je najbolji roman
čiji kraj nećeš naći
ni ispod mrtvog mora.
Niko nas nije upozorio.
Kraj svijeta je na kraju knjige.
Ti znaš da sve tako počinje.
Jedem izgubljenu pomorandžu
koja na kafu miriše.
Dok sve je van domašaja
i mimo nas prolazi,
a mi gubimo ravnotežu.
Svjesno želim dlanom dotaći zvijezde.
Živi umiremo, a još nas
niko ne upozori na postojanje smrti.
A ona je još jedno novo rođenje.
Oprezna sam u predviđanju svijeta, a i pjesme.
Ipak, nijesu sve knjige spalili,
i one mirišu na te iste pomorandže.
U prošlosti sve se desilo slučajno.
Ipak ponekad izgubimo kontrolu
i nad sobom i nad životom našim.
Ali bar ne dozvolimo da nam život
bude trula pomorandžina kora.
