spot_img

Tode Nikoletić: Zastava sreće

Ne pitaj nikad zašto postojiš
U svetu mržnje, tuge i mraka.
Upali vatru, zašto se bojiš?
Tvoja su krila dovoljno jaka.

Ne troši reči, reči su slabe.
Ne beri ruže, ruže se suše.
Ne plači kad te nevolje zgrabe.
Ustani kad te ranjivu ruše.

Pobeda nije za sreću važna,
Niti je snaga po sebi svrha.
Važno je da si u duši snažna
I sama stigneš do svoga vrha.

Zastavu sreće u sebi nosi,
Upali vatru nek ljubav gori.
Oluji svakoj smerno prkosi
I svoju zvezdu na nebu stvori.

Ne pitaj nikad zašto postojiš,
U svetu gde su od tebe jači,
Ovde si da se nikog ne bojiš
I ne daš sunce niko da smrači.

Pobeda nije za sreću važna,
Ni zlato da ti za sreću nude.
Važno je da si dovoljno snažna
Da svima lepše na svetu bude.

Zastavu sreće u sebi nosi,
Upali vatru nek ljubav gori.
Oluji svakoj smerno prkosi
I svoju zvezdu na nebu stvori.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.