spot_img

Tode Nikoletić: Oda Ravangradu

Po ravnici rasuo se slad,
Bagremari prepuni su gnezda.
Dečja pesma njiše Ravangrad,
Sav u sjaju ispod jata zvezda.

Osmesi nas spajaju u sreći,
Fijakeri niz puteve praše.
Rasti grade i budi nam veći.
Mi smo tvoji, a ti srce naše.

Lepi li su Somborski dućani,
Škole, crkve, i stari salaši,
Sve vas vole dobri somborčani,
Dobrodošli prijatelji naši.

Rasuli se đermi oko grada
Ko biseri u morima žita.
Nigde nema lepšeg zelengrada,
Kaži svakom ako te upita.

Prepuni su muzeji i scene,
Promenade gde se deca slade
I fasade noću osvetljene,
Volimo te najmiliji grade.

Lepi li su Somborski dućani,
Škole, crkve, i stari salaši,
Sve vas vole dobri somborčani,
Dobrodošli prijatelji naši.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.