spot_img

Tode Nikoletić: Amin

Ruševni smo, brate,
U oku i duši.
Lomni kao staklo,
Kao prnje krti.
Dovoljna je reč
Da nas slabe sruši
I približi crti
Na korak do smrti.

Umorni smo, brate,
Od nade i vere.
Ranjeni i prazni
I kroz srca bušni.
Bez grla I ždrela
Da ih vino spere.
Sve više ni svoji.
Na sve ravnodušni.

Klonuli smo, rode,
Bez nevernih ljuba.
Ko ostrva sami,
Za talase spremni.
Bez pesme, bez glasa,
Ćoravi, bez zuba.
Ništavni I tamni.
Ko prašina zemni.

Ko nas jebe, brale,
Suđena je tama.
Tegovi smo spali
Sa praznog kantara.
Grobovi pod nama
Grobovi nad nama
Mi smo material,
Pijanih grobara.

Što smo pili, pili.
Dok smo bili bili,
Sad nam nebo kroji
Hladni kaput tamin.
Pošteno smo suzu,
Neku zasužili,
Neka nam je, brate,
Za života AMIN!

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.