je još jedna zima. Živa u termometru se spustila iznad ugodne. Učinila je da nam se mišići grče a ruke češće grle. Hladan vazduh uspori sve. Pokrete, misli, dan. Jedino što oživi je sjećanje na vrijeme prepoznavanja.
Duša zna kada je neko čuje. Od toga se iznutra raste. Najlakše pamtimo one koji su umjeli vidjeti prostor gdje se ušuškalo srce. Umjetnost je punom pažnjom gledati kroz tuđe zjenice. Vidjeti ono što se nalazi u njihovim dubinama.
Imala sam jednom tebe koji nijedan drugi dio mene vidio nije. Nekada mi se činilo da si mogao u njima da nestaneš. Priželjkivala sam… o! kako sam samo htjela da ti i sve drugo postane drago!
Nisi vidio. Barem se nikada nisi odao.
U danima kada te se najćešće sjetim, zagrebeš snažno. Kao kad sam prvi put prihvatila da hodamo po otvorenom krugu. Vrtimo se. Dajemo i primamo život. Stojimo u bezveremenom prostoru. Odsustvu svega onoga što nas ostalih trenutaka gazi i savija. Stidljivo grabim vrijeme jer znam da ćemo ponovo zapeti na istom mjestu, dok god krug ne zatvorimo.
Izbor je đavolja rabota.
Ako li je to ljubav, utapam sve oko sebe. Imam samo nas. Nalik je uplašenoj ptici koja bi svakog časa mogla da otprhne. To joj je priroda. Zatvorena, lagano umire.
Razdvojenost je, pak, osuda na traganje. Za nekim sličnim. Uz koga mogu prividno da dišem. Dok god ne postanem samo ljuštura puna sjećanja.
Nju sam odabrala. Stabilnost. Temelj svih drugih nesigurnosti i bola koji sam pažljivo čuvala. Sada bih se opravdala da drugačije nije moglo. Možda samo nisam bila dovoljno hrabra dok si me ubjeđivao da jedno za drugo nismo. Ne puštajući me, pride.
Počela sam da tonem. Borim za vazduh. Prškam po sjećanjima i crpim iz buke uspomena u glavi one tračke svjetlosti koji su me nekada hranili.
Nisi čuo ratove koji su se u meni zbivali. Izvježbana do besvjesti. Iz straha da mi se stakleni dom ne sruši. Ovaj koji sam svjesno slagala jednu po jednu prozirnu ciglu. Što je zid postajao viši to sam manje zraka imala. Disala pliće. Štedjela vazduh za ,,ne daj bože’’.
Postaneš mi potreban. Jako, da boli. U danima kada noći postanu toliko hladne da na svjetlosti možeš da prepoznaš obrise sopstvenog daha.
Vidim te. Gledaš mi kroz zjenice u dušu koju po svim dijelovima znaš. Odem. Ponovo potonem. Danima se davim. Pljusneš mi u lice sve ono što mi nedostaje. A čak nisi ni svjestan bure koja se u meni zbiva.
Smješim se. Nestajem. Sve u isti tren.
Postoje i oni dani kada svoje izbore i život prigrlim. Uživajući u svakom trenutku svakodnevice. Preživljavam prilagodbom. Ubjedim se da je tako moralo da bude. Da drugačije nikada nije ni moglo.
Ako je trebala da se rodi, do sada bi dostigla zrelost. Imali smo svoje prilike. Ide mi to, nekako. Ponekad i jako dobro, sjajno! Sve do nove zime. Kada mi zaškripe čizme u snijegu i, kao u fantastičnoj priči, bivam prebačena u stvarnost gdje postoje samo savršene, propuštene prilike. Smijeh koji me otključa.
Pustim tada bujicu koja me raznese.
To je ono spajanje na krugu koji sam ostavila otvorenim. One noći kada si mi rekao da smo stvoreni za prijateljstvo. Brišući ukradeni poljubac od prethodne večeri kao da se nikada ni desio nije.
Ali jeste. I zapinjem po tom ukradenom fizičkom svaki put kad sam sama među ljudima. Da sam bila manje hrabra tada do sada bih sigurno povjerovala.
Da smo za prijateljstvo stvoreni.
Drugo ne postoji.
(Iz dnevnika maštanja. Ja, 2005.)
