Vrijeme je stalo.
Zamislih te sasvim blizu,
dok si daleko na jedno tijelo od mene, samo.
Ljudi, najednom, ne govore više. Ne vidim niti jedan pokret u kafeu prepunom ljudi.
Naelektrisanje posta bolno opipljivo dok o besmislicama pričamo.
Životu. Mogućnostima uma.
Kafkinom ,,Procesu’’. Zmajevima.
Ne usudismo se da prekršimo zavjet zabrane dodira, nikada.
Kao da će se svijet rasprsnuti u milion komadića!
I jedan cijeli univerzum nestati.
Kao da smo, (dovraga!) toliko snažni i bitni
da će se nešto strašno dogoditi,
ako, samo, pružimo ruke, prepletemo prste
i ugrijemo ih u toplom džepu tvog kaputa.
Jer…
Ne bismo mogli nazad, nikada.
Sudarili bismo se kao dvije planete.
Iščezao bi iz mastila na bijelom papiru ispred mene.
Bila bi to kazna najveća.
Zato te se ne odričem.
Ne odlazim.
Ne pružam ruke.
Ne pravim korak.
Ostajem prividno mirna,
dok se pod kožom, duboko unutra, oluja stvara. Tinja.
Smijem se, kao da se cijeli život znamo.
Ne onom što govoriš, već u šta se pretvaraš,
kada si na jedno tijelo od mene, samo.
Ššššš… Znam šta ti se pod kožom zbiva.
Ne priznajem to ni sebi…
Šta mi činiš… Šta ti radim.
Neka nas! Ne boji ovaj svijet ljubav, nego naelektrisanje.
Neka čudna zaljubljenost jer me činiš vanvremenom.
A ja tebe pitomim. Nepostojećim.
I znam da si takav, kada si na jedno tijelo od mene, samo.
Zbog toga ova besmislica, zapravo, ima smisla.
