Pitam se, prijatelju, često,
Da li bi nešto drugačije bilo … da sam joj onomad uzvratio?
Umjesto što sam joj, najljepše lijepo, objasnio da moja ne može biti.
Potpuno siguran – Činim pravu stvar!
Vrijeme nam, prijatelju dragi, uvijek pokaže koliki slijepci umijemo biti.
Danas nas bujica života odvaja, kao što su moje ruke nekad.
Umije to da zbuni.
Lavina koju prizvah ostavi pustoš, a želja ostade ista.
Ne mora ni da me dodirne, samo dlan i prste da primakne, pa da koža zabridi,
a utroba se sveže u neraspetljiv čvor.
Nema tu ljubavi ni osjećanja! Vjeruj!
Već samo naučena reakcija tijela.
Splet umršenih osjećaja.
Njena koža isto pamti. U zjenicama joj vidim.
Kako da je izbacim iz stomaka?
Ako mi ništa drugo ne kani dati.
Ne bih je, prijatelju, nazvao ljubavlju. Nikako!
Ni navikom. Posebno ne jedinom.
Ništa od svega toga mi bila nije.
Neprolaznom, možda i mogu. Jer jedino, od svega, ona ne prolazi.
Kao trnci koji se u talasima vraćaju.
Poput naučene reakcija tijela zbog jednog, poznatog, dodira samo.
Pitam se, kako bi sve bilo, da sam propustio tren kada smo se sreli?
Da li bi odgovor bio laganiji od bujice koja nas sada dijeli?
Kakvi bismo, uopšte, postali?
Možda bismo bili srećniji ljudi.
Ili bismo, baš za ovom žudnjom, do kraja vremena gladno tragali.
To, prijatelju, ne zna niko.
