Da nije toliko blagotvoran, prvenstveno za živce, pa onda za liniju, ne bih o tome pisala. Skoro sam riješila da ponovo krenem na trening. Ali šta izabrati? Sa idejom da vježbam kod kuće sam se pozdravila odavno. Em što me drži cijela 3 dana, em mogu da odmaram kad hoću, a da ne pominjem djecu kojima je to jako zabavno, pa iskoriste svaki momenat da se provuku ispod mene, ili skakuću okolo tražeći ovo ili ono. Opcija vježbanja kod kuće je otpala u startu. Morala sam pronaći neko rješenje jer je salce počelo da uzima maha izazvano prekomjernim unosom slatkiša. Znate, bolje da ja pojedem nego djeca! To je loše za njih! Vadite li se i vi na ovo?
Situacija je postala alarmantna kako nam se primakla sezona slava, Nova godina i Božić. Slatko, slatko, masno, masno, pa slatko. Detoks pa sve u krug.
,,Danas počinjem!’’, naprosto sam odlučila dok sam spremala djecu za školu i vrtić i osjetila kako mi vrh stomaka dodiruje rebra. Zasmetalo je. I tako, odluka je pala kad sam grabila da dohvatim sinovljeve cipele iza ormara. Kako to kod mene biva, da ne bih odustala, provjerila sam koji treninzi su mi dostupni. Cardio Boks. U istom terminu kad i ćerkin čas baleta. U zgradi do. Boks. Ja i boks?! Nespojiva kategorija. Nisam se mogla zamisliti kako mlatim po vreći i ne izgledam urnebesno smiješno. Kao kengur koji se tuče. Ipak, pomirila sam se sa tim da, ukoliko ne želim da sto puta u toku sedmice palim auto i razvozim što sebe, što djecu, moraću da probam, pa makar poslužila drugima da se nasmiju.
I tako, krenem. Uzmem bokserske rukavice i zaputim se na trening. Zagrijavanje… navuci rukavice.
,,Idemo! Brzi direkt! Aperkat! Kroše!’’
A ja kao Alisa u zemlji čuda. Ne vidim razliku između ova tri pokreta. Mlatim po onoj vreći kao sumanuta. Srećom, drugi su usmjereni na izbijanju vazduha zamišljenim protivnicima. U jednom momentu sam se opustila počela da zamišljam svog protivnika. Mislim da je i zadnja kap ljutnje, nervoze, gorčine i tuge isparila iz mene. Udri Tanja, navali, razbij, ti ćeš meni da kažeš?!, evo ti za ono, za ovo I ono drugo! Ko neće da večera? Na kupanje bre, mrdajte! Jedi tu boraniju, pasulj, grašak! Šta nećeš, vidiš li kako sam jaka? Kad sam izređala sve i izduvala se dođe kraj treninga. Kakva crna meditacija, duboki udisaji, smirivanje?! Nama je potrebno da izbacimo sve i da od tempirane bombe postanemo mirno more (barem dok ga vjetar ponovo ne uzburka).
Ja sam Roki Balboa. Snažna kao stijena. Dobro, malo ljepša od Rokija, al’ me razumijete. Mislim da su mi svih ovih godina trebale samo bokserske rukavice i vreća. Da se ispraznim kad god sam bijesna, ljuta, tužna, razočarana.
Razmišljala sam šta da vam poželim za Novu godinu. Nađite svoj izduvni ventil i ne zadržavajte emocije. Niko od nas to ne može dugo da radi, a na kraju puca po svim sastavnim dijelovima. A osim toga, zar želimo da nam djeca rastu uz nas koji se samo pretvaramo da je sve dobro da je potrebno da samo mislimo pozitivno a problemi će da nestanu sami od sebe. Pa kad porastu misle da su nenormalni ako nisu u stanju da se izbore sa negativnim emocijama. Jedino što tako uradimo je da ih zakopamo i pretvaramo se da ne postoje. Odajemo utisak da se mi lagano nosimo sa svim izazovima. A istina je sasvim drugačija. U redu je izvikati se i udarati, psovati kad nas djeca i oni koji bi nas okarakterisali kao ludake nisu u blizini.
Zbog toga nabavite vreću i bokserske rukavice. Pustite neku muziku koja vas tjera na mrdanje glasno, najglasnije, da vas ne čuju kad izgovarate ružne riječi. Raspalite po vreći. Bolje nego po partneru, djeci, rođacima i komšijama. Ili prijateljima sa društvenih mreža.
Nakon dobrog treninga sve mi lakše padne. To vam dođe kao psihoterapija nakon koje, kroz par mjeseci, izgledate bolje. Postanimo zgodni Roki.
