Umiješ li da ćutiš udvoje?, umalo da te pitam.
U polumraku. Uz pjesmu koja zove da ne skrenem pogled.
Pozovem te da staviš ruku oko mog struka.
Našao bi million i jedan razlog da ne učiniš to?
Ili bi shvatio da je život jedan? Da drugi trenutak ne postoji.
Samo taj. Samo sada.
Jedna tišina bi promijenila sve.
Tok misli, krvi u venama, pravac na stazi života.
Kao da oboje to znamo, pričamo u beskraj. Ne damo tišini da nas zbuni.
Gledamo se u oči, bez glasa.
Spustim čelo na tvoju bradu. Mirišeš mi kosu. A rukom me privučeš sebi, iako smo već sasvim blizu.
Umjesto tišine provejava strah. Kroz svaku šupljinu među kostima.
Strah od patnje. Krivice. Rušenja. Onoga što nosi sutra.
Nije li tako oduvijek?
Nikada nismo umjeli da ćutimo.
Zato i ne znamo… šta bi se dogodilo kada bismo bili tihi.
A u pozadini svira lagana pjesma. Ili je te večeri maestro sama tišina.
Pogled na zjenicama, a usne nijeme.
Taj trenutak bi promijenio sve.
Srušio bi jednu planetu. I stvorio sasvim novu.
Ko zna… možda bi baš ona postala divno mjesto za disanje udvoje.
Pitam se… Hoćemo li ikad znati da ćutimo?
Nas dvoje.
