Dan je bio tmuran. Nebo i zemlja sastaviše se po nekom čudnom spoju. Maglu je bilo teško razlikovati od asfalta. Kiša je rominjala omamljujuće, vezujući me za zgužvanu postelju. Ipak, morao sam završiti sliku još danas. To me je istjeralo iz kreveta. Pomislih, kako je dobro živjeti sam. Ne polažeš račune nikome. Raspolažeš vremenom kako želiš. Uz poneki šamar samoće koja ugrize kad nisi spreman o njoj da misliš.
Ispljuskao sam lice ledenom vodom ne bih li se lakše probudio. Kosa mi je bila razbarušena, kao da se vjetar s njom poigrao. Tamni kolutovi oko očiju odavali su neprospavane noći lica na drugoj strani ogledala. Skuvao sam kafu namjeravajući da je popijem u miru. Ponio sam šolju sa sobom u atelje da pripremim platno koje je od sinoć ostalo nedovršeno. Odjednom, zazvoni telefon. Srećom, još uvijek nisam ruke uvalio u boju. Podigao sam slušalicu, razmišljajući ko remeti savršeno monoton dan. I kako bih rado promijenio ovaj iritantan zvuk. Sa druge strane bio je dobro poznat ženski glas.
- Halo? Iskra je. Dobro je, kući si. Imam pauzu za petnaest minuta, mogu li da svratim kod tebe? Voljela bih da te vidim.
- Naravno, dođi– rekao sam joj.
- Vidimo se!– a onda se začuo zvuk koji je označavao prekid veze.
Bila je svjesna da sam za nju dostupan, gotovo uvijek. Pogledao sam platno. Dovršiću ga poslije. Požurio sam da se presvučem da me ne zatekne u radnoj odjeći koja je nosila tragove boje od prethodnog dana.
Spremio sam omiljeni joj čaj da ne bih gubio vrijeme u kuhinji. Zvono na vratima se oglasilo tačno kad sam ga očekivao. Otvorio sam vrata. Stajala je u kaputu boje pijeska i krv crvenim šalom, nehajno umotanim oko vrata. Tačno sam mogao da zamislim kako žuri iz kancelarije i nastoji što više navoja da napravi ne bi li joj bilo toplije. Vjetar je nemilosrdno duvao, uvlačio se ispod naslaga odjeće i ledio krv u žilama. Vidio sam da se smrzla. Nos i obraze oblila je stidljiva rumen. Visoke, crne potpetice nosile su njena ubrzana stopala.
Nisam mogao a da ne primjetim čudnu tugu u očima. Kao da se utapa. Nije to mogao da vidi svako. Ali ja sam je dobro znao. Očitavao sam joj dušu.
Uključila me u svoje misli negdje od pola, kao da sam mogao da čujem ono što ne govori. Uzdahnula je, pogledala me. Nasmješila se i prihvatila šoljicu čaja udišući omamljujući miris. Konačno progovori, tiho i neobično lagano.
- Priznala sam mu da ga volim…
- Zašto baš sad?, ne bješe mi jasno. Znao sam kako se osjeća deceniju unazad. Samo što nisam mogao da razumijem šta je prevagnulo da progovori baš sad.
- Zbog zvijezda u njegovim očima. Pogleda kojim me ljubi iznutra. Način na koji me udiše a da toga nije ni svjestan. Sa njegovih usana uvijek poteče nektar od kojeg porastem, a onda se u njemu davim danima. Kao da volim da sam bez vazduha. A možda disanje bez njega nema smisla…
- Ali, to je oduvijek bilo tako. Šta se u tebi promijenilo? Postala si neotporna na njega…
- Ne guši me kad sam pored njega. Tad dišem. Ali, on za sobom ostavi pustoš. Da li znaš koliko je teško nemati to sa onim kome sam se na ljubav zavjetovala? Poredim ih stalno. I to me ubija. Ovaj kojeg volim a nikada se ni dotakli nismo i njega pored kojeg zaspim svake večeri. Kome se podrazumijevam. ,,Podrazumijevanje” me najviše ubija…
- I šta sad? Šta bi uradila da te pozove?
- Znala sam da neće. Rekla sam mu da ga volim i da to ničim ne umijem da objasnim. Znala sam da ću time ozidati zid između nas. Da će nas to zauvijek odvojiti. Radije biram odvojenost nego tihu patnju koja me diže u najveće visine a već sljedećeg jutra guši i davi. I ne razumijem ovo prokletstvo… Sve ljubavi, ostvarene i neostvarene koje sam proživjela, imale su svoj ciklus. Počinjale su, trajale i završavale se u nekom trenutku. Ali ovo? Čime se ta ljubav hrani, reci mi?
Pogleda me molećivo, nadajući se da ću imati odgovor za nju. Nije znala da sam se pitao isto gledajući je. Hoće li ovaj treptaj prema njoj ikada ugasnuti.
- Volio bih da mogu da ti odgovorim. Možda prestane samo od sebe. A možda ti je neostvarena ljubav data da bi te činila živom. Šta bi da ti nije toga? Da li bi u ljubav vjerovala uopšte?
Nisam mogao zamisliti da joj priznam. I da zbog toga pobjegne od mene. Izgubio bih izgovor za samoću.
- Mislim da bih bila mrtva iznutra.
- Šta ti je odgovorio?, upitao sam.
Okrenula je glavu u stranu i spustila pogled ka zamišljenoj tački koju je pomno posmatrala. Znao sam da joj ne mogu reći da će da prođe. Niti da treba da bude zahvalna na svemu što ima i da zaboravi tu ludost. Poznajem je sasvim dovoljno da znam da je svega svjesna. Otud i tuga u njenim očima. Praznina koja joj je ulubila dio duše. Spremna da ga u nju smjesti ako se konci sudbine jednom na čudesan način upletu. I putevi se otvore. A do tada će plutati u nekoj čudnoj smirenosti od koje će možda eksplodirati. A možda i neće.
Okrenu se i pogleda me.
- Napisao mi je da sam mu darovala tišinu u kojoj je nestao. Vjerujem da bi više volio da sam ćutala. Kao da sam ubila dva imaginarna lika. Nije li to bilo sebično od mene? Da mu bacim u lice sopstvene emocije sa kojima on nema pojma kako da se nosi? A što je najbolje od svega, ono što osjećam kad sam sa njim nije uzrokovano njegovom ljubavlju prema meni, već je naprosto takav… poput otiska na duši. Podsjetnik da umijem da volim čak i kada mi nije uzvraćeno. Zamišljen poput svijeta koji ne postoji. Ima dana kada njegove ivice postanu stvarnije nego ikad… prokleto znam da se to nikada neće ni promjeniti, dok god sam živa.
Kiša je tiho dobovala o prozorsko staklo. Utonuli smo svako u svoje misli. Vruć čaj od đumbira i malina grijao nam je dušu šireći sladak miris. Znao sam da prebire po duši i da ne nalazi razlog dovoljno dobar da nekako zgazi bezvremenu ljubav koja se nikad desila nije.
Takve ljubavi su najjače. Ni vrijeme a ni drugi ljudi im ne mogu ništa. Jer postaju neko bolno sjećanje koje nema jasnu formu koju riječima možeš da opišeš. Da je pretvoriš u nešto što možeš da spakuješ u jednu kutiju, gurneš pod krevet, okreneš se i odeš. Jednaka je strahu koji ne možeš da objasniš. Opišeš niti nacrtaš. A jaka je toliko da prožima sve. Znam. Mogu samo da je zagrlim. I da joj vjerujem. Da će jednom biti jača od te utvare koja je progoni. Ili da će se jednog dana niti života preplesti u najčudesnije tkanje.
Ja nisam bio toliko hrabar da joj priznam. I da je time od sebe otjeram. Bila je kao dašak osvježavajućeg vjetra bez kojeg nisam mogao da živim, pa makar je nikad ne dotakao. I tako od prvog dana, kad smo se sreli kod zajedničkog prijatelja i otkrili istu strast prema knjigama i slikarstvu. Sličnu maštu. Još tada sam odlučio da nikad ništa ne uradim da bih je izgubio. A volio sam je… volio toliko da boli.
***
- Na čemu radiš sad?– promijenila je temu.
- ,,Djevojka u kišnoj noći”. Tako se zove.
- Mogu li da virnem?– obožavala je da analizira djelo prije nego što uspijem da ga završim. Kao da je na taj način pokušavala da utka dio svoje emocije u platno.
- Naravno, pođi u atelje. Idem do kuhinje da skuvam kafu. Ona ipak bolje razbuđuje.
Skočila je razdragano i sama našla put do mog carstva. Vratila se nakon par minuta.
- ,,Djevojka u kišnoj noći”. Djevojka koje nema. Kad ćeš da je naslikaš? – bila je radoznala. Gotovo nestrpljiva.
- Ona dolazi na kraju. Mora da se uklopi idealno u cijelu kompoziciju.
- Hoćemo li joj konačno vidjeti lice?– upita.
Uvijek sam ih slikao s leđa. Bježao od toga da im dam lik. U licu je ona doza konačnosti koja bi me natjerala na novi početak, a ja za nove početke nisam bio spreman. Bar ne još. Od Jelene sam ostao pola čovjeka. Drugu polovinu je odnijela sa sobom i bahato je negdje zaturila. Nikada se nisam skrpio ni zacijelio. Zbog toga sam se oduvijek osjećao pomalo prokleto. Preostalo od moje duše je nježno držala Iskra. Potpuno nesvjesna moći koju nadamnom ima.
- Nisam sigiran da znam ko je ona. Valjda zato nikada i nema lice – bio sam iskren.
- Znaćeš kad budeš spreman. Kad god to da bude– reče – idem sada. Poželi mi srećan put.
- Dobro, iskro moja! Sreća neka te prati… Ne brini… sve će se već nekako riješiti. Posloži sve Bog ako mi ne znamo kako. Čuvaj se, važi?– zamolio sam je.
Nasmješi se sjetno. Okrenu se i zakorači preko praga u tmuran dan. Pomislih kako se savršeno uklopila u njegovu kompoziciju. Otišao sam do prozora koji gleda na ulicu. Crveni kišobran parao je sivilo neba i pločnika. Navukoh zavjesu. Miris njenog parfema, neke jake, prodorne note, koju ne možeš da ne primjetiš, kružio je po prostoriji. Kao da će se i ona koja ga je donijela svaki čas pojaviti iza nekog zida.
Bilo je vrijeme da se vratim mojoj ljubavi koja me strpljivo čekala u drugoj sobi. Isključio sam telefon da me niko ne bi uznemiravao i zatvorio sam vrata za sobom. Gledao sam platno. Brinulo me svjetlo, kao da ga na slici nije bilo dovoljno. A možda je do ovog dana koji svjetlost, naprosto, jedva propušta. Vrijeme je da djevojci damo lik… Prvo da naslikam krv crveni šal.
