Kao Jesenjin
U očima je nosio
plavičastu liru…
Ušao u pjesmu, u moj san,
u stihove čedne.
Mislima mazio leptire,
skrivene ispod ožiljaka.
Lutao u mislima mojim.
Bestidom namigivao…
U mojim očima
zamonaši proljeće…
A dušom lutalice
rukama nepostojanja
raskopča mi grudi…
raspolućen osta
između jabuka bijelih.
Drhtala sam kao djevojčica.
Moji leptiri plesali,
plesali…
Zaljuljali bokove moje.
A on…
Zarobio prste
oko moga struka,
ludo, nestvarno,
nerasanjen, razbarušen…
Otvori školjku iskušenja.
u beskonačnosti,
burnoj… pijanoj.
Nježnošću sam umirala…
Vrelim dahom
uspavao je leptira…
polenskom žudi
za Smrt u dvoje.
Ljubio me je
mjesečevim usnama,
poljupcem iznad smrti…
Makazicama od satena
odsječe krilca leptiru,
među dojkama mojim
u pupoljku šutnje…
u snu proljećnog sunca.
Nebo se zaljulja,
grmi vrhovima Leotara
Trebišnjica ućuta.
U Dučićevom vrtu
umjesto bašte narandži,
mirotoče sjenke tužnih breza.
Sprema se aprilska kiša…
Bluz tuge u vinu boje vode.
Ne volim više pjesnike
Ubili su moje leptire.
Kome ću odati tajnu?
